Zauvijek je otišla naša Vera

Jutros se Petrinjom pronijela vijest da je svoju tešku životnu bitku izgubila svima dobro poznata sugrađanka – Vera Jurčević rođ. Podolnjak. Kao što su nedavno otišli i neki drugi Petrinjci – bez izvana vidljive bolesti, naglo, neočekivano, prerano…tako je konačnost ovozemaljskog života pokosila i našu Veru.
Što reći o ovoj iznimnoj ženi, a da se nešto važno ne izostavi? Vera bi rekla: ma daj, pusti…Ali, ne ovaj put…Lijepa Siščanka s Tišinske ceste, medicinska sestra, udala se za Krešu Jurčevića. Dobili su dvojicu sinova – Tomislava i Marka i kasnih 80-tih godina prošlog stoljeća, stvorili lijepi novi dom u Petrinji. Trebao je to biti miran obiteljski život, ali sudbina je htjela drugačije. Dogodio se rat, a Jurčevići su morali u progonstvo…Uz rad u sisačkoj bolnici, Vera se aktivno uključila u „Bedem ljubavi“ i „Hrvatsku ženu“. Zajedno s mnogim drugim ženama i majkama činila je sve da privuče pažnju europske i svjetske javnosti na srpsku agresiju na Hrvatsku jer Domovina nije mogla čekati. Stanovala je s obitelji u malom stanu u središtu Siska, ali nikad nisu bili sami. Dolazili su tražeći utočište, nesretnici protjerani sa svojih ognjišta – rodbina, prijatelji, poznanici…I nikog nije odbila – spavalo se po podu, na dekama, madracima…Trčala je, kucala na mnoga vrata tražeći pomoć za druge, nikada za sebe, jurila svojim starim ljubičastim „fićom“ sisačkim ulicama – uvijek u nekoj misiji za bližnjega, obilazila prognanike po dvoranama, tješila ranjenike i žalosne, obilazila branitelje na prvoj crti, hodala u protestima i križnim putevima do „Finela“, organizirala posjetu „Bleiburgu“ kad je malo tko o tome javno govorio…Kao da nije bilo dovoljno zla na njezinim leđima, život se pobrinuo za još više – u Komarevu je 31.3.1993. poginuo brat Dado. Nije mu mogla pomoći…Ostali su ucviljeni roditelji, trudna supruga, gomila neriješenih stvari. I opet je Vera bila tu…Bilo je teško, ponekad bismo dugo sjedile u tišini, uz hladnu kavu i žar cigarete…Svaka je riječ bila suvišna…Uključila se u HV radeći u svojoj struci. Prošla je mnogo pa i „Oluju“ i „Unu“…Vratila se na zgarište u Petrinju, a s obitelji se otišla živjeti u tek obnovljen dom. Borila se s nedaćama kako je najbolje znala ali se nikad nije žalila…Opet je bila prva na obilježavanjima važnih petrinjskih blagdana i datuma iz Domovinskog i II. svjetskog rata i poraća. Pješačila je s malobrojnima prvi put na proštenje u Goru. Njezina uloga u organiziranju i osmišljavanju petrinjskih Dana sjećanja, vjerujem, ostat će trajno zapamćena. Kao dugogodišnja predsjednica Kluba žena UDVDR-a Ogranak Petrinja borila se za promicanje istine o Domovinskom ratu te dostojno vrednovanje doprinosa žena u istom. Tu su prikupljene i objavljene priče s ratne Banovine u knjizi „Snaga ljubavi – činiti dobro“ i „Krhotine djetinjstva“… I prvi srčani udar koji je jedva preživjela. A onda u HV – besperspektivna. Mirovina. Kako će živjeti s nezaposlenim mužem i sinovima za koje isto ovdje nije bilo posla, nitko nije pitao. Čekala ih je Njemačka…A kako je majka to proživljavala, ne treba ni govoriti.


Na Verin prijedlog održan je 2.6.2018. dostojanstveni Susret braniteljica u Petrinji kada su braniteljice dobile svoj Trg. S Verom na čelu članice Kluba sudjelovale su na mnogim događanjima od Vukovara pa sve do Solina i Splita. Nije teško zaključiti da bez nje, njezine energije i vizije ništa neće biti isto. A sve to ju je skupo koštalo – u svemu što je činila, izgarala je u sebi…A kad izgubiš zdravlje, prekasno je.
Dok ovo pišem, ne mogu shvatiti da je Vera otišla zauvijek. Miješaju se osjećaji, teško suočavanje će tek doći…A onda praznina, vrisak koji se vraća iz bezdana… Mnogo toga smo trebale još učiniti. Željela je oteti zaboravu djelo Osječanke Marije Suk i put sisačkog „Bedema ljubavi“…Uredno je složila arhivu u registratore čekajući neko bolje vrijeme da sjednemo i primimo se posla…Nismo ga dočekale…


Uz izraze žaljenja, oni koji su poznavali našu Veru ponešto i napišu. Mnogima će nedostajati njezina energija i spremnost na pomoć. Braniteljice su je nazvale „ikonom zajedništva“…Ali Vere više nema, nedostajat će ponajprije svojoj obitelji, a onda i svima nama. Znam da bi mi rekla da ništa o njoj ne pišem…Ma ovaj put hoću, draga moja prijateljice, hrabra naša ratnice…Zaslužila si mnogo, mnogo više ali smo svi zakasnili. A što mi slabi ljudi možemo dati osim jednog velikog „hvala“ – hvala do neba koje ti je sada dom.
Vera, vjerujem da si sada u boljoj stvarnosti…Dočekali su te mnogi koje si voljela i kojima si rane vidala, kojima si ruke pružila i srce otvorila…Neka ti je laka hrvatska zemlja!

Pripremila: Katica Gašljević Tomić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here