Kroz bljedunjave oblake izviruje velika žuta kugla pa svojom žutom luči natapa ovlažene ulice kojima putuju raskvašeni tepisi uvelog žutog lišća. Žutim zrakama zapadno sunce osvjetljava fasade secesijskih zgrada, pa se one na tren, ta prljavosiva ispucala pročelja, ukažu u istom žutom sjaju kakvim ih je gledao i car Franjo kad je onomad pohodio rubne gradove svoje crno-žute monarhije.

Gospođa u najboljim godinama odjevena u žutu kabanicu gaca friško prepranu travu egzercira Rudolfovih kasarni. Za njom veselo trčkara kujica. Mokri listovi lijepe se za žute gumene čizmice gospodarice; lijepe se po šapama žute kujice pa ih žustrim trkom nastoji odlijepiti od nožica. Zastaje; zadiže capicu i visokim žutim mlazom zalije još neispucalu koru mlade platane.

Kod Botaničkog vrta igra se crveno lišće sa žutim, igra se žuto lišće s crvenim. Pa kad zapuše istočnjak na tren se čini da crveno pobjeđuje, ali onda se izokrenu strujanja zraka i sve se stubokom promijeni. Iz davnina se čuje bat žutih čizama od telećeg boksa i lavež revolverskih hitaca; i pjesma. Mladost u kaki uniformama stupa i pjeva Domovini. Mladost ubija za Domovinu. Mladost ubijaju za Domovinu. Mladost ubija domovinu. Domovina kakva bila rođenom je sinku mila. A s vremenom kad ti sinci ostare, obinvalide i povješaju odlikovanja za nepostojeće zasluge učini im se da su Domovinu dobili u trajno vlasništvo, povjeruju da su i sami postali Domovina; požele onima neželjenima po reverima balonera i jesenskih kaputa kvačiti žute oznake razlikovanja.

Prvi od Najprvijih opet je morao stati iza nekog drugačijeg i posebnog. Lijepo je kad Premijer stane iza tebe, tvojih posjeda i tvoga vlasništva. Čovjek se osjeti ispravnim i moćnim. Sigurnim i domoljubnim. Jer nije mala stvar imati kancelara iza sebe. A kancelar ublijedio, usivio, užutio; k’o jesen. I njemu je dožutilo to stajanje iza. Iza Martine i Dubravke, iza Lovre i Zdravka. Domovina kakva bila rođenom je sinku mila. Najodličniji sinovi i najdičnije kćeri, oni što domovinu ljube toliko da nisu mogli odoljeti otkinuti joj komadić i sačuvati jedan dio samo za sebe, više domovinu ne nose samo u srcu kao sav običan svijet nego i u imovinskoj kartici. Poželješe da i njih zavolimo istom ljubavlju kao i domovinu, jer Domovina se voljeti mora. Je li baš sve u toj silnoj ljubavi bilo kako bog zapovijeda nekako im se čini manje bitno. Ionako će sve to jednog dana prekriti Zaborav. Žuto lišće ljubavi.

Na uglu kiosk Tiska. Tiskaju se penzići uokolo; uplaćuju harač Holdingu. Oni svoju privrženost domovini pokazuju urednim podmirivanjem mjesečnih režija. Nakon Dugog toplog ljeta stigla je Sumorna jesen. I traje. Kao da nikad neće sustati njeno žutilo. Vječna kao pripovjedačka slava nobelovca Williama Faulknera, kao baršunasti nazalni bariton Zvonimira Črnka. Kao žutilo koje je novinskim izdanjima posijao davnih devedesetih Marinko Božić, jedan od dva čudaka za koje znam da su živjeli i skončali u hotelskoj sobi; New Yorkera odnosno Esplanade. „Živim u hotelima, jer oni nude udobnost kao kod kuće, ali bez tereta i brige o vlasništvu“ – izjavio je stariji od njih siguran da bi ga mrzilo raspuhavanje i pometanje žutog jesenjeg lišća s kućnog praga, pa je radije hranio golubove po javnim parkovima prepuštajući gradskim vlastima da čiste njihovu kakicu. Marinko koji je hrvatski medijski prostor zanavijek oboja u žuto nije hranio golubove. Zapravo nije doživio tu dob u kojoj se čovjek više nema za koga osim za golubove brigati.

Prošle smo subote izmijenili stare za nove brige. Sinića smo prošli vikend otpravili u svijet; tamo gdje je trava zelenija. U mjesto u kojima jesen nikad nije žuta. Gdje cijele zime lagano rominja kišica i krave pasu prezelenu travu na uredno ograđenim pašnjacima. Malog smo otpratili u život. S diplomom i s tugom u srcu otpratismo sina. Više se nikada neće povrnuti vrijeme na koje svikosmo. Naš mali. Ponekad, s jeseni, možda i navrati do našeg lisjem zatrpanog dvora, ali to će biti samo u prolazu. Sjest ćemo i gledati žuto lišće i moguće je da si nećemo više imati što reći.

Poštar zvoni na portafonu iako meni već godinama nitko ne piše. Traži Ivanu; s drugog. Ivana također ove jeseni nije među nama: žutima. Ostavit će poštar žuti listek u kasliću kojeg nitko neće otvarati. Tako uče doktore prava, sudce i buduće juriste već na prvoj godini faksa: u poštanske kasliće nikada ne gledati! Ako se baš zalomi pa slučajno pogledate i vidite žuti listić: obavezno ne dirati! Nema tu nikakve zloće ni apsurda, ni krivice. Čak ni moralne odgovornosti radi nepoštovanja suda ili službene osobe. Bar je tako zaključio Veliki Gjuro. Vrhovni sudac i upravitelj s domovinskom Pravdom. Tko sam ja da bi sumnjao u autoritete ili im se, ne daj bože, suprotstavljao?

I uopće, svako nek’ mete pred svojim pragom. Svoje požutjelo lišće ispred vlastitih vrata; iz vlastite avlije. Imam ja dosta brige i oko svog vlasništva! Što bih brinuo o drugima? O njihovim pokretnim i nekretnim dobrima. I ove će jeseni trulo lišće starog oraha zamesti dvorište. Najdraža će prva popustiti i krenuti u akciju. Ja ću je promatrati kroz prozor zahvalan što će to odvratno ljigavo istrulo žutilo nestati iz vidokruga. Da sam pjesnik napisao bih joj pjesmu ali ovako, samo ću privest nečije tuđe stihove hrvatskom jeziku:

Jedina moja djevojčice ovo je tvoja pjesma.
Spjevao sam je tebi, tebi, inspiracijo moga života.
Svaki tren proveden s tobom
ostao je zabilježen duboko u meni.
Kuda god krenem, ma što da radim,
i na javi i u snu, tvoj lik mi je uvijek pred očima.
Treperi u izmaglici sjećanja i gleda me blago
tako nježno i nevino, kako samo ti umiješ.
Ti si kao bajka mirišljava moja,
kao cvijet koji nikad ne vene.
Maco ti si kao sunce koje nam život daje,
tako topla i sjajna, tako velika i žuta.
Djevojčice moja, jedina moja ljubavi,
volim te, volim te, volim te.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here