Digitalna ovisnost – kako se boriti protiv digitalnog heroina

Autor: Marjan Gašljević

Gotovo svako lijepo jutro ili poslijepodne iskoristio bih da sa suprugom popijem kavu na nekom nama ugodnom mjestu, obično, ako smo u Sisku, nekoj terasi uz Kupu uživajući u razgovoru, promatrajući Kupu i pozdravljajući poznanike i prijatelje koji bi prošetali šetnicom. Na tim terasama najviše je mladih koji ispijaju sokove, pivo ili kavicu. Veseli vidjeti mladost. I ta mladost često je tema naših razgovora jer se ne možemo načuditi kada sjednu i listom svi iz džepova i torbica izvuku mobitele i počnu zuriti u njih šuteći neumorno i jedva primjetno tipkajući po njima. Ne omete ih niti konobar koji posluži naručeno. I tako sve više i sve češće viđamo mobitele u rukama i onih najmanjih koji pored stola na terasi u kolicima mlataraju nogicama igrajući beskonačno neku igricu na mobitelu. Rijetki su malci koji se prevrću po travi uz terasu ili se pokušavaju popeti na neko drvo, grm ili izložak pored Malog Kaptola. Da li su ti gadegati naši prijatelji ili …..?
Odgovor na ovo pitanje pokušali su dati na tribini „Digitalna ovisnost – kako se boriti protiv digitalnog heroina“ održanoj u Centru za socijalnu skrb u Sisku 7. listopada 2019. godine stručnjaci Centra sa svojim gostima. Organizatore Centar za socijalnu skrb Sisak i Udrugu „Dobre priče“ ove panel tribine ugodno je iznenadio interes pa se je u predvorju Centra tražila stolica više. Odgovor na opće pitanje digitalne ovisnosti kao i na mnogobrojna druga pitanja koja je stručnjacima postavljala moderatorica tribine Jasmina Jovev odgovarali su državna tajnica Ministarstva za obitelj, socijalnu skrb i mlade Margareta Mađerić, dr. Željka Josić saborska zastupnica, dr. Irena Rojnić Palavara psihijatrica voditeljica tima u dnevnoj bolnici za ovisnost o internetu i videoigrama Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru, Mario Čelan ravnatelj SIMORA-e, Franjo Šaban psiholog kao i Josip Lenac sportaš i olimpijska nada.
Da je mobitel, tablet, računalo, odnosno internet postao dio nas i naših obitelji nedvojbena je činjenica, a ostaje pitanje koliko nas, u stvari, taj pristup mijenja. Izbjeći izazov interneta danas je gotovo nemoguće međutim koliko je prihvatljivo prisustvo pojedinca obzirom na njegovu dob istom tom internetu? Gdje je granica između korisnog i trenutka kada interes postaje ovisnost? Kako, u stvari, prepoznati ovisnost i odakle ona proizilazi i što je potiče? Problem komunikacije, informacije i igre na gadegatima?


Brojni su simptomi koji pogađaju osobe s poremećajem ponašanja zbog igranja videoigara, od gubitka kontrole nad vremenom provedenim za internetom, preko osjećaja da nas je potpuno preuzela virtualna stvarnost, do kompulzivne uporabe interneta, tog unutarnjeg osjećaja da to jednostavno morate raditi.Vrijeme provedeno za internetom postaje sve duže, a traga se za sadržajem koji će izazvati što jače podražaje. Daleko od računala ovisnici postaju nemirni, napeti, tjeskobni… Počinju problemi u školi ili na poslu, raspoloženje se često mijenja, a socijalna izolacija bude sve veća. Mijenja se dan za noć, a ovisnici se jako naljute ako im netko spočitava vrijeme potrošeno za računalom. Svako iskamčeno obećanje o promjeni ponašanja brzo pada u vodu, zbog čega se onda javlja osjećaj krivnje. Tumači doktorica Rojnić Palavara s tim da skreže pozornost da je ova ovisnost prepoznata kao bolest nepunih godinu dana, a da bi se uopće govorilo o poremećaju potrebno je uzeti u obzir tri ključna kriterija, a to su gubitak kontrole nad igranjem videoigara, davanje prioriteta igranju nad ostalim aktivnostima do te mjere da se zanemaruju ostale aktivnosti te pogoršanje takvog ponašanja unatoč negativnim posljedicama. Videoigre navodi kao najčešći uzrok.
Procjena je, kaže prof. Šaban, da je do 2 sata „ekrana“ prihvatljivo vrijeme koje će biti provedeno u igri ili surfanju, a sportaš Lenac smatra da aktivno bavljenje sportom u mnogome smanjuje potrebu za gamingom.
O korisnosti sporta i općenito kretanja i igre mimo gaminga govori i dr. Josić navodeći podatke o još jednom, mimo ovog, problemu s kojim se susreću današnja djeca a to je pretilost.
Mario Čelan „prozvan“ kao osoba koja je na čelu ustanove koja promiče gaming kao posao budućnosti govori upravo o „liječenju“ gejmera kroz zadaću stvaranja i izrade video igara jer je to jedan kompleksan posao koji gejmere okupira i usmjerava u jednom drugom pravcu.
I ako smo danas čuli zbilja mnogo korisnog oko teme digitalne ovisnosti mislim da smo dirnuli tek vrh ledenog brijega ovog novovjekog problema te da o njemu ima još jako puno prostora za razgovor, razmjenu iskustava i promišljanja stručnjaka koji pokušavaju stati na put ovoj vrsti ovisnosti koja je, kao i sve druge ovisnosti, izuzetno ukorjenjiva. U svakom slučaju mislim da su u Centru za socijalnu skrb Sisak i udruzi „Dobre priče“ ovom tribinom pogodili „u sridu“ i da će se o ovom društvenom, psihološkom i socijalnom problemu još puno i na puno mjesta govoriti.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here