Autor: Marjan Gašljević

Jučer je netko od sindikalnih vođa, mislim ona učiteljica što ne razlikuje „č“ od „ć“, u navali euforije izjavila da „čak i učenici podržavaju štrajk“. I zbilja je u pravu. Moji unuci, prvoškolac i treći razred, su mi pojasnili da je štrajk lijepa stvar koja služi da djeca ne moraju u školu i da se cijeli dan mogu bezbrižno igrati.  I igrali su se dok su s TV ekrana zapjenjeni sindikalci ubjeđivali puk kako teško žive. Tako je, primjerice jedan učiteljski bračni par rasplakao i inače senzibilnu umorovljeničku populaciju pričom kako jedva spajaju kraj s krajem s plaćom od 14700 kuna. Za plakat. Usput kazano i dio tih umirovljenika ima visoku stručnu spremu i iskustvo spajanja kraja s krajem od trenutka odlaska u mirovinu, ili ti siromaštvo.

Da učiteljskoj populaciji treba podići plaću, treba. Trebalo je to davno. I sam sam petnaestak godina stajao s druge strane klupe ponosan na sindikalne usklike da je učiteljstvo poziv a ne zanimanje. Zanimljivo je možda kada su se novinari prije izvjesnog vremena dočepali platne liste jednog sindikalnog vožda iz tog miljea na kojoj je, bez srama, stajala cifra od skoro 40 tisuća kuna. Jebote, kako bih ja pljuvao za taj novac. I onda kada sam bio s druge strane klupe.

Prema nekim izračunima traženo povećanje učiteljskih plaća koštalo bi oko 400 milijuna kuna. Istovremeno povećanje plaća, opravdano kao i učitelji, traže medicinari. Traže i policajci oni pravosudni i oni drugi – cipelići. I još neki državni službenici ali i zaposlenici javnih poduzeća. Draga mi poznanica, primjerice, pogranična policajka po pograničnim vukojebinama oko Maljevca prima oko 5 tisuća, a muž joj silom prilika policijski penzić oko 3. I vežu kraj s krajem kako znaju školujući maloljetnu djecu. Možda bi oni trebali predavati matematiku? Za engleski imaju Dubu koja je svoja profesorska znanja pokazala EU Parlamentu na tugu i jad hrvatskih građana i sramotu profesora koji nikada neće imati tu priliku, a kamo li mjesečnu plaću od skoro 200 tisuća kuna.

Sve spomenuto, a još daleko više nespomenutog, su samo anomalije hrvatskog modernog društva koje listom proizilaze iz političkog potkusurivanja i glumatanja političkih elita kojim, najčešće, pokazuju da su negdje „drugdje“ a ne u stvarnom životu hrvatskog građanina bio on učitelj, policajac, medicinar ili samo ubogi umirovljenik.

Štrajk učitelja uvelike je komutiran odnosima u vladajućoj koaliciji u kojoj danas već marginalni HNS pokušava bildati uvenulu muskulaturu pa je to našao tamo gdje su građani najsenzibilniji, na djeci. Koga je briga što djeca imaju ustavno pravo na besplatno školovanje. Važnije je držati se k’o pijan sindikalnog plota ZOR-a, naravno kad im paše, jer Ustav i tako elite tumače kako im paše od prilike do prilike. Inati, ne učitelja, sindikalnih čelnika, HNS-ovaca i Premijera bez ikakvih utjecaja na njih same najviše se lome na učenicima i samim prosvjetarima. Tko će, na koncu, ma kako završila saga o povećanju plaća i s kojim postotkom, 6 ili manje posto, nadoknaditi izgubljene sate koje su trebali đaci odslušati i s njih nešto usvojiti i kada? Učitelji i đaci, naravno. U neku tamo inače neradnu subotu ili će se otkinuti nešto od nekih praznika. Kako će se roditelji orgnizirati da bi svoju dječicu doveli na obavezno i besplatno školovanje koga briga? Čak ni crkve i sindikate koji inače znaju zakukati da se roditelji malo druže s djecom. Tko što pita roditelje? Da li će represivni sustav reagirati ako roditelj ne dovede svoje djete u školu kada se „odrađuju“ sati izgubljeni u štrajku?

I na koncu ono što skoro ne mogu vjerovati da je državna uprava toliko maćehinski nastrojena prema svojim službenicima da je pripravna rasturiti sustav radi 400 milja istovremeno „gurajući“ svoj novac, odnosno novac nas svojih sugrađana, u neke „prekogranične“ projekte kao, recimo, od mirovina do različitih dotacija u susjednu nam državu.

Iskreno vjerujem da će se ipak i radi djece i njihovih roditelja iznaći konsenzus prvo za prekid štrajka i da nam se s ekrana uklone zaslinjeni sindikalci s punim ustima populizma i lažne patetike a učiteljima, medicinarima, policajcima i drugim potplaćenim hrvatskim javnim službenicima popravi materijalni status pa i iz one 2 milijarde koliko bi se namaklo nesmanjivanjem PDV-a na 24% što prosječni građanin sigurno neće zamijetiti a vladajućima neće zamjeriti samo još jedno od mnogih neispunjenih predizbornih obećanja. Svakako, taj potez mora biti samo prijelezni potez u nešto što bi bilo izjednačavanje koeficijenata zaposlenih u javnim službama po svim kriterijima složenosti, stručne spreme, odgovornosti, fizičkog i psihičkog naprezanja, itd…

I tako, dok se oni „gore“ ne spuste „dole“ učitelji, svakako, imate punu potporu za svoj štrajk svih hrvatskih prvaščića i onih nešto starijih a prvom prilikom im dajte da za školski rad napišu sastav na temu „ŠTRAJK“. Možda iz toga nešto saznate. Potporu od nas nešto starijih, hm? Nemojte baš inzistirati da Vam se „uvlačimo“.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here