Ponovno na okupu

Autor: Marjan Gašljević

 

Postoje dani i događaji koji se nikad ne zaboravljaju. I dok listam svoj stari dnevnik u kojeg sam zapisivao događaje u tijeku Domovinskog rata naviru sjećanja i nakon pročitane najkraće crtice na nekoj od već požutjelih stranica. Te tri bilježnice tvrdih korica kriju toliko sjećanja da ih se nekad i prestrašim, a zapisao sam samo koliko sam stigao a manji dio sažeo u Knjizi „Dnevnik jednog Tekuta“ koju, kad je pročitao jedan prijatelj, izrekao svoj sud: „To napisano je za tri života.“ Međutim, život je samo jedan a stvari koje propustimo učiniti nikada ne možemo popraviti. Pa evo jedne stranice koja me podsjeća da sam na trenutke zaboravio tu maksimu.

 

Nad jednom malom zabilješkom na dnu stranice dnevnika duboko sam se zamislio: „Katica“. Samo je to zapisano.

Razmišljajući o Katici, svojoj sestri, vidio sam koliko sam duboko zabrazdio u taj nesretni rat. Koliko me je okupirao. Koliko sam se promijenio. Od dana pada Viduševca i trenutka kada je pretvoren u ruševinu i pepeo, u meni se nešto ne slomilo, nego nešto drugo dogodilo, neprimjetno, polako, jer kada se lomi tada se čuje. Ne, meni je duša valjda ostala prazna, samo na dnu je ostao pepeo. Kao i moj Viduševac. Znao sam se prethodnih dana zateći kako jednostavno divljam u akciji, ne toliko bez straha koliko bez ikakvog razloga. Moja obitelj, rodbina, prijatelji, poznanici rasuli su se kojekuda. Od te silne okupacije ratom zaboravio sam na trenutak nešto što bi čovjeku trebalo biti najvažnije. Zaboravio sam na obitelj. Supruga mi je, radeći u poduzeću koje je svakim danom bilo sve bliže gašenju, na radno mjesto vodila osmogodišnjeg sina sve dok jednog od tih najtužnijih dana nije pronašla u Zagrebu moje roditelje. Eto, već dvadesetak dana od pada Viduševca, a ja još pošteno nisam niti pitao gdje su mi otac i mati, gdje mi je brat, sestra. Kada sam se zadnji put zapitao ima li moja obitelj što jesti, obući? Ima li s čim platiti osnovne životne potrebe?

Umjesto da se sramim divljao sam po bojišnici opravdavajući se sam pred sobom svojom neophodnošću. Jeo sam svaki dan meso, pobacivao se s njim, a svoje najbliže sam zaboravio pitati imaju li i kruha.

U naš mali stan supruga je smjestila roditelje. Nije trebalo ormara, garaža, šatora da smjeste svoje stvari, jedva iznesoše i gole živote, no ni to ih nije radovalo. Otac je samo šutio u svojoj tuzi i ležao odbijajući ustati iz kreveta, a majka je beskonačno plakala skrivajući to od zaigranog osmogodišnjaka, Ivana. Brat je donio dobru odluku, odlučio je položiti onih nekoliko ispita što je ostalo do diplome. Čekat će njega rat, naratovat će se još. Supruga ih je sve strpljivo okupljala trpeći ne samo njihovu tugu i moju odsutnost, već i različita šikaniranja okoline koja još uvijek nije bila baš sigurna, kako svojevremeno reče jedan kolega: „Koja će vojska pobijediti!“

U jednom usputnom, neobaveznom razgovoru s Božom dotaknu on i problem pomoćnika za PD. Moj bivši cimer Tomo, prvi pomoćnik za MPV, jednostavno nije uspio na zadovoljavajući način obnašati ovu sve zahtjevniju dužnost u Zapovjedništvu. Iz jednog, uvjetno kazano malog posla, kako se razvijalo Zapovjedništvo, kako je rastao broj postrojbi i ljudi kojima smo zapovijedali, ovaj resor, kao i sve ostale, bilo je potrebno stalno razvijati i dograđivati. Zahtjevi i potrebe Tomu su jednostavno prestigli. Zapita me Božo znam li slučajno nekog visoko obrazovanog, prvenstveno društvenog smjera tko bi htio i mogao obnašati ovu iznimno zahtjevnu dužnost.

Katica, sinu mi.

Uopće nisam sumnjao bi li ona to htjela, a hoće li moći to ćemo vidjeti. Predložim Boži: „Sestra Katica je magistar sociologije i mislim da bi mogla obnašati ovu dužnost. Ako Vi mislite da bi ona s tim kvalifikacijama zadovoljila, ne vidim prepreke.“

Božo je samo kimnuo glavom: „Dovedi je što prije.“

Nakon što je u, mecima probušenom, fići uspjela pobjeći iz Gline gdje je radila u Domu za preodgoj maloljetnika, danima i mjesecima jednostavno se potucala jer nitko u sustavu nije znao što će s njom, niti što će s onih nekoliko drugih Hrvata koji su radili u Domu i sada su protjerani. Nisam vidio ili nisam želio vidjeti da obrazovani i nisu baš na cijeni, daleko više vrijede podobni, pa makar i radili neke nepodobne stvari.

Pronašao sam je u zatvoru ili takvoj nekakvoj ustanovi u Turopolju. Izašla je na kapiju ustanove, zaplakala je. Niti poštene odjeće nije imala, sve je ostalo u Viduševcu i Glini, kao i onaj radosni sjaj u očima s kojim smo se uvijek susretali. Pokušavala je preda mnom sakriti ispucale ruke od kartona i ljepila. Radila je, naime, na lijepljenju kartonske ambalaže. I to je Hrvatska. Plakao bih da svoje zadnje suze nisam isplakao 29. rujna kod križa na križanju prema Jamnici iznad Pokupskog. Mislim da vrijedi nastaviti rat za bolju i pravedniju Hrvatsku.

Istog sam je trenutka utrpao u auto i odvezao k Boži na razgovor.  Nije prošlo niti sat vremena kad evo ti nje na vratima moje kancelarije. Skoro sam pao sa stolice. Zbunjena, ali očito sretna, pokušavala je popraviti netom obučenu gardističku odoru, skoro dvostruko veću od potrebne, manje nisu imali.

Ovaj, za mene radostan trenutak dosta me vratio u stvarnost. Vidio sam obitelj na okupu i pored sve neimaštine i teškoća bili smo sretni jer smo ponovno svi na okupu. Počeo sam se ponovno osvrtati oko sebe i zamjećivati druge ljude. Sreo sam bratića Župu iz Viduševca, susjeda Cekija, Vladu… Izgubljeno su lutali po Sisku i govorili o nekom svom privatnom ratu koji će oni nastaviti voditi. Razumio sam njihov bijes proizašao iz nemoći i tuge za svim izgubljenim članovima obitelji i cjelokupnom imovinom stjecanom generacijama. Shvatio sam da im moram pokušati pomoći. No, kako pomoći njima kad to nisam sposoban niti sebi? Jedini način koji znam je rat, postrojba, tehnika, učenje. I tako i oni postadoše vojnici moje postrojbe veze. Iako je bilo zamjerki sa strane što sam ih uključio u svoju postrojbu, oni su se odužili kako su najbolje mogli. Postali su izvrsni vojnici i dočasnici koji su se na svojim dužnostima dokazali kroz cijeli Domovinski rat na najzahtjevnijim bojnim zadaćama, poslije i u gardijskim postrojbama.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here