KINESKE PUTOSITNICE

Autor: Ljiljana Lekanić-Kljaić

za Ines

Rujan je najokrutniji mjesec, a ne april kako bi rekao T. S. Eliot. Uvijek me smaraju programi, rokovi, novi izumi poput Škole za život i očekivanja vezana uz isto. Još proljetos sam odlučila s Dadom ići u Kinu. Jako sam se radovala tome, jer je Kina jedino što želim vidjeti od Dalekog istoka. Još za vrijeme studija planirali smo Transsibirskom željeznicom na mjesec dana put Kine, ali nešto se izjalovilo. Pomislih, druga šansa se u životu tako rijetko pruža pa je treba ostvariti. Pri kraju radnog vijeka zaslužujem si ispuniti davnu želju. Oporavljena, ali ne potpuno opuštena krenula sam na put. 12 hrabrih ( +50 ) i vodička Sandra. Od prvog trenutka pokazala se osobom vrijednom povjerenja, pa mi je laknulo, jer znam koliko vrijedi dobar vodič. Nikad nisam tako dugo letjela i to me plašilo. 14 sati u avionu, joj, joj.

Iznenađujuće dobro sam podnijela putovanje i osvanula u Pekingu. 24 milijuna stanovnika, ogroman grad u kojem je sve takvo. Došli smo u vrijeme 7-dnevnih praznika povodom 70. godišnjice osnutka Narodne Republike Kine. Prva destinacija – Kineski zid, impozantna fortifikacija duga 8851 km, visoka od 10-16 m, široka 8 m. Građen od zemlje, kamena i cigle sa stražarnicama u pravilnim razmacima. Pokazujem ga đacima na nastavi, znaju priču o neutješnoj udovici čije suze su srušile veliki dio zida, ali moje asocijacije vezane uz tu građevinu su iz 1988. godine i Marinu Abramović i Ulaya, koji su krenuli sa suprotnih strana (ona od Žutog mora, a on od pustinje Gobi), našli se na sredini i ondje prekinuli umjetničku i ljubavnu suradnju, istražujući pritom granice izdržljivosti tijela, odnosa ljudi i umjetnosti. Moram istaći da su oboje rođeni kad i ja 30.11. i to ne smatram nebitnim faktom. Dobila sam zadatak misliti na neke ljude, pa sam to i činila penjući se nespretnim stepenicama do kula gdje bih malo odmarala i ispunjavala želje.

Nakon zida uslijedio je odlazak u Zabranjeni grad, carsku palaču dinastije Ming i Qing, koja je pod zaštitom Unesca od 1987. godine. Tu je zadnji kineski car Pu Yi abdicirao 1912. godine. Mislim o Bertolucciju i njegovu jedinstvenom filmu Posljednji kineski car u kojem cara prikazuje kao marionetu misterioznih sila: od dolaska na prijestolje kao trogodišnjeg dječaka, preko zatvaranja do komunističke rehabilitacije. Dočarana je atmosfera prelaska iz feudalizma u komunizam kroz osobnu sudbinu što Bertolucci  maestralno prikazuje, zašto je nagrađen Oscarom za najbolji film te godine. Treba spomenuti da je glazbu za film radio David Byrne, tadašnja neprikosnovena zvijezda, što je filmu davalo dodatan šarm. Velebna zdanja smještena su u pravcu sjever- jug, poštujući pravila Feng Shuija. Zgrade su utjelovljenje drevne kineske arhitekture, a Vrata velikog mira ulazni su paviljon u glavno dvorište. Palača Velikog mira građena je od opeke i mramaora, sa drvenim stupovima. Vidjeli smo i botanički vrt u kojem je Pu Yi radio nakon rehabilitacije do smrti.

Nebeski hram smatraju taoističkim, iako su prinosili žrtve za uspješnu žetvu i prije pojave taoizma. Kružnog je oblika što simbolizira nebo, a smješten je u parku kvadratnog oblika koji simbolizira zemlju. On se nalazi točno na mjestu susreta neba i zemlje. Brojni prikazi feniksa, simbola carice i zmajeva, simbola cara krase prostor.

Navečer smo prošetali do najvećeg trga na svijetu Tien An Mena, slavljenički okićenog. U prijevodu je Trg Nebeskog mira, dok neki zemljanin ne odluči drugačije. Tako je bilo 1989. godine kad je ugušena pobuna studenata i ubijeni mnogi od njih. Od naše kineske vodičke nismo mogli čuti nikakve detalje, iako se Sandra diskretno trudila saznati nešto osobno njeno. Kina ne priznaje počinjeni zločin, pa on kao da se i nije dogodio. Naivno sam pitala gdje bih mogla kupiti majicu za sina sa likom Ai Weiweija. Nikad nije čula za jednog od najpoznatijih kineskih disidenata. Taj konceptualac subverzivnog djelovanja kroz kolektiv Zvijezde zauzima se za osobnu i umjetničku ekspresiju nasuprot onoj koja služi zajednici. On govori o jazu između idealnog i stvarnog kineskog društva, tradicije i modernizacije, progovara o današnjem shvaćanju pojma „made in China“. Pišući politički izravno o svemu onom što je u Kini zabranjeno: kršenja ljudskih prava, sloboda govora, kritika vlade i korupcije često je zatvaran i pod stalnom prismotrom. A ja očekujem majicu s njegovim likom i imenom. Kako naivno!
Majicu s likom i imenom Maoa sam naravno mogla kupiti.

Posjetili smo i hutong, stare gradske pekinške četvrti koje izgledaju nestvarno baš kao i supermoderna arhitektura. Tu žive ljudi na način kako se nekad živjelo: mali prostori sumnjive higijene, stari ljudi koji se ne odriču tradicije, ali ostaju sami. Naš je domaćin bio kuhar, simpatičan čovjek koji nam je i zapjevao, te se pohvalio fotografijama belgijske princeze sa obitelji, koja je posjetila njegov skromni dom.

U Xi’an gradić od 10 milijuna stanovnika doletjeli smo da bismo obišli najpoznatije arheološko otkriće 20. st. – ratnike od terakote. Radi se o mauzoleju prvog kineskog cara Qin Shi Huanga iz 3. st. pr.n.e. Lokalitet je otkriven 1974. godine. U tri razine, tj. jame, pokopane su figure zajedno s carem koji je želio imati vojsku kojom će zapovijedati kad umre. Iskopano je oko 6000 vojnika, individualiziranih fizionomija, naoružanih strijelama, kopljem i mačevima. Zovu ih vojnici sjena, koji nemaju kaciga zbog hrabrosti, a tajna sjajnog oružja je u antioksidirajućem kromovom oksidu. Odijela, pokrivala za glavu i oružje govore o rangu: generali su nosili dvostruko odijelo i hlače do gležnjeva, časnici – dugu tuniku i hlače ispod koljena, pješadija – kratke hlače i oklope bez štita, strijelci hlače u čizmama, a kočijaši odijela smeđe boje.

U Hanghzhou smo doletjeli za dva sata. Također gradić od 11 milijuna stanovnika kojeg je Marco Polo opisao kao najljepše mjesto na svijetu. Vozili smo se Zapadnim jezerom, gledali pagode , a na pagodu Šest harmonija smo se i popeli.Obišli smo i plantažu najboljeg zelenog čaja, brali listiće,kupili čaj za razveseliti prijatelje i obišli krasne Guo vrtove. Izgledaju poznato jer smo ih mnogo puta vidjeli u filmovima. Autobusom smo nastavili vožnju do Suzhoua kojeg zovu Venecijom istoka zbog kamenih mostova preko rijeke Jangce. Posjetili smo najljepši vrt južne Kine – Vrt gospodara mreža.

U tvornici svile  smo se upoznali s tradicionalnim načinom proizvodnje svile.

A onda Šangaj! 27 milijuna stanovnika, veći od najvećeg, sjajniji od najsjajnijeg! Noćna vožnja brodom rijekom Huang-Pu. Zastaje dah od Pudonga – futurističkog Šangaja, ali i pogled na Bund simbol starog grada je fascinantan. Tek kad smo ujutro vidjeli kako to stvarno izgleda zapitala sam se „mili Bože kud sam zašla“? Popeli smo se na Šangajski toranj , drugi po veličini svjetski toranj na 118 kat najbržim liftom na svijetu ( s brzinom većom od 70km na sat ) i spektakularnom panoramom.

Ipak sam jedva čekala povratak na čvrsto tlo koji se dogodio u posebno lijepoj francuskoj četvrti koja odiše daškom Evrope i mjerom čovjeka čega sam se zaželjela u svoj toj predimenzioniranosti.

Pravog doživljaja nebi bilo bez kineske akrobatike. Podsjetilo me to na moju staru baku koja je znala reći kad bi tako nešto gledala na televizoru “ma sve ti je to dete moje struja“. Pa, bome se tako i čini.

Vidjeli smo i Budu od žada i nekoliko budističkih hramova što mi je izgledalo vrlo egzotično i vizualno, ali i mirisno jer volim mirišljave štapiće koje tamo pale u velikim količinama.

Slobodno vrijeme iskoristili smo za šetnju Nanjing roadom i završnu kupovinu suvenira u Šangaju. Moram pohvaliti hotele i restorane u kojima smo večerali, jer su bili zaista sjajni. Čak i ja koja nemam iskustvo kineske kuhinje nisam imala nikakvih primjedbi. Dapače, sve mi je bilo drugačije i fino.

Za sve one koji se premišljaju treba li ići u Kinu odgovor je što prije. Meni je pak, povratak mom svemiru utjelovljenom u dvojcu Dalac- Nenek ipak najveća radost.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here