Promocija knjige ‘Talionica Caprag – Željezara Sisak 1938. – 2018.’

Autor: Aleksandar Olujić

Fotografije: Miroslav Arbutina – Arbe

Ja nisam rođen u Sisku. Moja obitelj doselila se 70-tih godina ovamo i za mene je tada Sisak bio potpuna nepoznanica. Vrlo brzo po dolasku do mene su doprle brojne informacije i pojmovi o mojem novom mjestu stanovanja. Ali, jedna stvar je osobito zbunjivala moju djetinju glavu. Čuo sam ljude kako govore da rade u Željezari, ali isto tako od nekih da stanuju u Željezari?! Da netko radi u željezari bilo mi je shvatljivo.  U mojem tumačenju stvarnosti Željezara je bila nekakva tvornica koja izrađuje nešto od željeza, pa je normalno da ljudi rade u njoj. Ali, kako netko može stanovati u tvornici? Ubrzo sam shvatio da je riječ o jednom dijelu Siska, u stvari čitavom jednom naselju, nastalom uz tvornicu, te da mnogi, da ne  kažem većina njegovih stanovnika rade baš u toj tvornici.

U ta vremena ljudi su bili ponosni na tvornice u kojima su radili. Biti „Željezarac“ (a ovo vrijedi i za zaposlenike drugih poduzeća) nije samo značilo raditi u Željezari, značilo je to pripadati nečemu većem, biti dijelom jednog organizma s pripadajućim vrijednostima, sudjelovati u životu grada i cijele zemlje, biti ponosan na ono što i kako radiš i na sve ono što je ta tvoja Željezara pružila svima. Biti Željezarac značilo je biti član jedne velike obitelji.

***

Željezara Sisak je mrtva. Podlegla je bolestima pretvorbe, postala žrtvom gramzivosti pojedinaca, nebrige vlastite države i apatije društva. U njenom krilu danas su neke nove tvrtke, a njena djeca rasuta su po svijetu. No, još uvijek sebe zovu – Željezarci.

Knjiga „Talionica Caprag – Željezara Sisak 1938. – 2018.“, kojoj u podnaslovu piše: „sjećanja, fragmenti“, što je 16. lipnja predstavljena javnosti, djelo je Željezaraca i to njih tridesetoro, od kojih neki nikada nisu radili niti živjeli u Željezari. Sjedeći u dvorani na petom katu nekadašnjeg željezarinog Instituta gledao sam i slušao govornike što su se jedan za drugim izmjenjivali pred nama. Priznajem da sam došao s ubjeđenjem kako ću prisustvovati nekakvoj pogrebnoj svečanosti, gdje će se likovi izmjenjivati držeći govore koji glorificiraju onoga što leži u lijesu, odnosno u ovom slučaju onoga što je već davno pokopan. Knjiga je, mislio sam, vjerojatno nekakav Hommage nekad moćnom i velikom kombinatu i pričam ti priču o nekakvom doprinosu koji je isti dao društvu.

Iznenadio me je sjaj u očima tih ljudi, Željezaraca, koji su stupili preda me, od kojih su neki u poznim godinama. Energija, strast, život blistali su u tim očima. Ni traga senilnim glavama koje plaču ponajviše nad samima sobom. Dakako, govorilo se o prošlosti, ponosno nabrajala postignuća, pionirski uspjesi i vizionarski pothvati u nekim područjima koja su se tada činila nestvarnima. Pričale se anegdote, nabrajali podaci, iznosila mišljenja, ali i recitirale pjesme, spomenulo se velikana hrvatske umjetnosti koji su ovdje ostavili dubok trag ali koji su boravkom ovdje bili obilježeni tim istim željezom.

Birajući što ću citirati među onime što je rečeno odlučio sam navesti ono što su rekli oni koji su Željezarci postali svojim vlastitim izborom, a ne radom u kombinatu. Neka se drugi ne naljute, jer se ne radi o kompetentnosti govornika ili vrijednosti izrečenog. Te su mi se riječi ljudi koji su se iz nekog svog razloga zaljubili u Željezaru jednostavno urezale u pamćenje:

  • Vlatko Čakširan, ravnatelj Gradskog muzeja Sisak, rekao je kako njega kao istraživača povijesti grada Sisak jedna ovakva knjiga veseli jer olakšavaju istraživanja. Željezara je imala puno dublju pozadinu u razvoju ovog grada, ona je definitivno pokrivala sve segmente razvoja tvornice, radničkog naselja, a onda i Grada Siska što je u ovoj knjizi itekako kvalitetno prezentirano. Izdanje je kombinacija memoarske građe i znanstvenih elemenata i ovakve publikacije su rijetke ali izuzetno korisne istraživačima ne samo lokalne već i nacionalne povijesti.
  • Sagita Mirjam Sunara, docentica na Odsjeku za kozervaciju-restauraciju i prodekanica za umjetnost, znanost, međunarodnu suradnju i ECTS Umjetničke akademije u Splitu, ispričala je kako od 2012. dolazi u Sisak u okviru godišnjih konzervatorsko-restauratorskih radionica u Parku skulptura Željezare Sisak, te tom prilikom dovodi i studente kod kojih vlada zaista veliki interes za taj projekt. Rekla je da su svoja saznanja o Željezari oni prikupljali u interakciji s prolaznicima u Parku, ali i od živućih umjetnika koji su sudjelovali u Umjetničkoj koloniji Željezare kroz intervjue kojom prilikom su umjetnici govorili da smatraju velikom dragocjenošću vrijeme provedeno u Željezari i s velikim divljenjem su govorili o Željezarcima koji su im asistirali prilikom izrada skulptura. Istaknula je zasluge Đure Tadića, Branke Sešo, Marijana Crtalića, Gradskog muzeja Sisak, Galerije Striegl i Konzervatorskog odjela u spašavanju skulptura, te da je njoj i njenim studentima rad u radionicama u Sisku izvanredno ljudsko i znanstveno-istraživačko iskustvo i da su počašćeni što sudjeluju u tom projektu, rekavši na kraju kako je njena želja da skulpture budu dostojno prezentirane i da pričaju priču ne samo o tome kako su nastale nego i o tvornici koja je omogućila njihovo stvaranje.
  • Matt Darko Sertić govorio je o razlozima propasti Željezare istaknuvši kako je ta firma s moćnom infrastrukturom, znanjem, kadrovima, proizvodima, tržištem, izvozom od 30% proizvodnje mogla bolje. Neki privatni vlasnik uložio bi u novu proizvodnju u cjevarstvu u blizini tadašnjih tržišta i tako smanjio politički rizik, rekao je, ali umjesto toga državni upravitelji pozvali su konkurenciju da dođe u Sisak, opljačkaju što im treba i ostave devastiranu firmu. To se nije dogodilo samo Željezari već i mnogim drugim firmama u Hrvatskoj, a to se danas događa i brodogradilištima kao i drugim tvornicama u državnom vlasništvu kojima se nestručno upravlja.
  • Miodrag Šajatović, novinar, suvlasnik i glavni urednik poslovnog tjednika „Lider“, rekao je kako ne bi govorio o prošlosti i prolivenom mlijeku, već je predložio što treba po njegovom mišljenju napraviti rekavši kako je „Kultura vrijednosti“ neprofitna organizacija koja bi se u skladu onoga što je Matt Sertić govorio trebala pretvoriti u Think Tank, u neprofitnu organizaciju koja promišlja budućnost, jer je „ekipa“ koja se sakupila oko ovog projekta vrlo zrela za sistematično promišljanje budućnosti

Zašto sam između svih onih koji su doprinijeli ovoj knjizi odabrao citirati baš ove ljude? Ne znam, možda zato što oni (kao ni ja) nikada nisu radili u Željezari, niti ekonomski ili profesionalno ovisili o njoj. I usprkos toga svi nalazimo duboko poštovanje i uvažavanje u sve ono što su našem društvu pružili Ljubica Ajduković Ugarković, Zvonko Belošević, Blaženka Blažević Tadić, Elena Cvetkova, Antun Čavčić, Nikola Devčić, Marijan Frković, Mirko Gojić, Zdravko Krakar, Jagoda Kljajić, Marijan Malina, Stojan Mećava, Dane Metikoš, Petar Milunić, Andrija Preloščan, Marjan Rendulić, Branka Sešo, Viktor Simončić – Zmago, Milan Sladojević, Zdravko Strižić, JovicaSubanović, Gojko Šteković i Damjan Vranešević. Svi navedeni su koautori ove knjige koja stoji kao dokument jednog vremena i svjedok onome što ljudsko biće može postići.

Među trideset autora ove knjige naći ćete još i pjesnike Petra Gudelja, Enesa Kiševića i Milu Stojića, svaki od njih s dubokom osobnom povezanošću sa Željezarom. Njihove su pjesme odzvanjale Institutom toga dana, a stihovi se iskrili poput užarenih cijevi u valjaonici. Hvala Enesu, hvala Petru što su ponovo bili s nama. Falio mi je Mile, a znam da smo i mi njemu falili.

Ja ipak ne mogu ne spomenuti onoga tko stoji iza svega ovoga kao visoki jablan na vjetru, Đuru Tadića. Bilo što, što bih rekao bilo bi obojano našim osobnim odnosom koji se temelji na uvažavanju i poštovanju. Ali baš zato moram mu čestitati što je svojim zalaganjem uspio okupiti tako impozantnu skupinu ljudi koji su još jednom pokazali što je moguće kada postoji volja, želja, znanje, uvažavanje drugih.

Na kraju bih želio još jednom citirati Matta Sertića koji je rekao: „Ja bih samo želio apelirati na nas Siščane da ne dozvolimo da nam netko drugi kroji sudbinu, da ne dozvolimo da nas neki drugi predstavljaju u Saboru ili u Vladi u Zagrebu. Nikada nas neće predstavljati jednakim srcem netko iz Siska ili netko iz, recimo, Metkovića ili Osijeka. Moj apel nama Siščanima je kada vidimo da nam nešto treba da to sami napravimo, ne čekajući druge. Ima nas još dosta, dosta smo tvrdoglavi i možemo još napraviti puno toga bez da se oslanjamo na ‘termite’.“

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here