Autor: Marjan Gašljević

 

Ratna priča iz mog „Dnevnika jednog Tekuta“ u kojoj nema pucnjave. U stvari ima ali to nije pucnjava na koju bi se ponosili. Tu je tek toliko radi „štiha“. 

 

Tko se još sjeća rada u DOS-u na osobnom računalu? E, tada je MS-DOS bio zadnji krik računalne tehnike, a Top i ja smo bili rijetki sretnici koji smo za rad imali svaki svoje računalo. Sada, u eri plazme, odnosno LCD monitora, teško je zamisliti te crno – bijele ekrane. Uvođenje ove tehnike u zapovjedništvo spadalo je, također, u posao mog odsjeka. Normalno, najprije smo opremili sebe. Top i ja smo ranije završili tečajeve za rad, a u postrojbi sam imao i Štefa, mahera za te stvari, tako da smo gotovo sve papirne poslove odrađivali na računalu i arhivirali, a svaki slobodan trenutak bio je ispunjen igranjem pentixa.

Dečki su, kada bi Top i ja odlazili, molili da im ostavimo otvorena vrata sobe i uključeno računalo, a onda bi nastala strka tko će prvi ugrabiti mjesto da bi igrao pentix. Mladen, od milja smo ga zvali Debeli, zazirao je od računala sve do jednog dana, a obično bi igrače rastjerao iz sobe i potjerao ih na njihova radna mjesta. Po završetku svake igre računalo bi igrača uvrstilo u tablicu uspješnosti od dvadeset mjesta. Gotovo sva mjesta zauzimao je Štef koji je, kako bi znao kazati, petnaest godina radnog staža stekao igrajući pentix. Dio dečki nije igrao, a od igrača najuporniji je bio VBK, ali i najneuspješniji, nikako preko dvije tisuće bodova. Jednom prilikom natuče Štef preko dvadeset i dvije tisuće za prvo mjesto na tablici, ali ne upiše svoje ime već upiše VBK. Od tada VBK nije igrao pentix, već bi samo pokazao: «Tko je najbolji i na prvom mjestu?!», što je ostale igrače izluđivalo.

Jednog dana zamoli me Debeli da mu pokažem tu pizdariju, da on vidi što u tome ima kada se ovi drugi toliko otimaju. Od tada, zbog te igrice, Debeli je preskočio puno ručkova i večera, a i cijelih noći.

U desnom krilu zgrade zapovjedništva u ugodnoj, povećoj prostoriji uredili smo operativnu dvoranu. Sama operativna dvorana je srce svakog zapovjedništva i preko nje idu sva događanja i zapovijedi koje se odnose na zonu odgovornosti. Sada, za razliku od operativne dvorane u starom zapovjedništvu, u samoj dvorani nisu pištali uređaji veze, a prostor je dobio potpuno novi štih, čak bih rekao da je izgubio dušu. Svi uređaji veze bili su u središnjici veze gdje su pozivi selektirani, a namijenjeni za operativni rad bili bi usmjeravani na interfonski uređaj u operativnoj dvorani. Svaki organ imao je svoje prostorije za rad, a pomoćnici i načelnici bi u smjenama davali operativno dežurstvo u operativnoj dvorani te rješavali tekuću operativnu problematiku sukladno borbenim zapovijedima i planovima rada. Nas nekoliko koji smo nosili teret tih dežurstava s mukom smo ulazili u tu lijepo uređenu i komfornu prostoriju, a najveseliji je bio trenutak kada bi ti došao kolega na smjenu i potpisao u operativni dnevnik da ju je primio. Zašto mi je operativno dežurstvo bilo toliki teret? Pa, imao sam osjećaj, kad god bi se događalo nešto ozbiljno u zoni odgovornosti u blizini nije bilo ni Bože ni Jere da preuzmu odgovornost donesene odluke pa bi je morao donositi sam, a opet, koju bi i kakvu god odluku donio, Božo je imao primjedbi. A kakvih je tu odluka sve bilo? Od odluke koja je postrojba kojoj pojela večeru ili zaplijenila pošiljku zimskih čarapa do odluke: gađati neprijateljski konvoj s druge strane Kupe ili uzvratiti topničku paljbu, te s kojim oruđima i po kojim ciljevima.

Isto kako smo mi dobro poznavali zapovjednike podređenih postrojbi, tako su i oni poznavali nas i sukladno tome «istrčavali» prema nama sa svojim prohtjevima. Znao sam, primjerice, kada je na desnom krilu «brat Cigo» i je li čuo da sam službujući, da će desno zakuhati. Obično bi «kresnuo samo jednu» na osmotreni neprijateljski cilj, a kad bi čupavci uzvratili, koji nisu štedjeli, onda bi «plakao» da mu odobrim «samo nekoliko divizionskih». Ili, recimo, Sunjani. Kod njih je važilo pravilo da navečer «kuhaju» čupavci, a ako je frka ujutro, pouzdano znaš da su naši izveli neku akrobaciju. Svjestan sam bio koliko našim pješačkim postrojbama na crti, a i stanovništvu znači kad čuju naše topništvo i vide da je i kod čupavaca frka, međutim, problem je bio kronični nedostatak topničkog streljiva. Stalno smo tražili od postrojbi utrošak streljiva i zabrinuto gledali u tablice u kojima su se kolone naglo topile. Koliko je već vremena prošlo otkad sam dovezao Nore s dva borbena kompleta, još nije bilo na vidiku streljiva za njih. A što su dva BK? I tako od smjene do smjene, zašto je za doručak opet puretina? Tko je popalio drva u Petrovcu? Zašto Pađo nije podnio prijavak?

Da, zbilja, zašto Pađo nije podnio prijavak? Na policijskom punktu na Rauberbirtu pričuvna ekipa glinskih policajaca. Pađo je šef ekipe. Taman su dobili kutiju sladoleda od Ledovog kamiona u prolazu. Neposredno poslije Leda nailazi BMW pod pratnjom. Ošišani, debelovrati s „uzijima“ iskaču van, Pađo i ekipa umazani sladoledom nonšalantno se čude. Iz BMW-a Laušić kliznu dostojanstveno. Ošišani, debelovrati šište kroz zube: «Prijavak! Prijavak!»

«Nemamo mi ništa za prijaviti», procijedi Pađo skupljajući jezikom čokoladu od sladoleda po bradi.

«Prijavak. To je gospodin Laušić», dreknu jedan ošišani, debelovrati s Ray-ban naočalama i lagano zamahnu Pađu „uzijem“ pod trbušinu ispalu preko hlača ispod košulje.

«Ako te ja…, ot’ićeš u p… materinu!» Iskosi se Pađo: «Ako velim da nemam što prijaviti, onda nemam.»

Odgurnu Pađo ošišanog, debelovratog s …, a drugi dečki podigoše svoje «vlajne». Kliznu dostojanstveno Laušić u auto, a za njim ošišani. I sad reci zašto Pađo nije podnio prijavak? Božo poskakuje. Pa čovjek, valjda, stvarno nije imao što prijaviti.

Debelog sam našao u šifri, umrljan u plavo na točkice u svim nijansama, smrdi kao tvor po alkoholu. Znao sam da on ne pije, no nabavio je stakleni balon čistog alkohola pa je danas cijeli dan čistio i prao teleprintere i ostale uređaje koji nisu već davno bili tako očišćeni, a neprekidno rade. Pored njega skakuće Mirkić, dežurni šifrer. Debelog uputim na kućno kupanje, a Mirkić će noćas raspetljati tekuću problematiku.

U neko doba noći lupa na našim vratima. Kad tamo dvojica policajaca i naš stražar. Policajci nose Mirkića, mog šifrera. Ščepali ga za odoru svaki s jedne strane i nose ga kao kao mačka mačića.

«Je li ovaj vaš?», upita jedan i baci mi Mirkića u hodnik pod noge.

«I ovo je njegovo», doda mi Mirkovu «rumunjku».

Mirkić baulja po podu i nešto nerazumljivo mumlja.

«Što ste mu uradili?» Prepadnem se.

«Ništa. Što bi uradili pijanoj beni. Jedva smo ga uhvatili, pucao je u Kupu tu pred policijskom upravom», rekoše dečki i odu.

Gdje li se samo tako nalio u ovo doba noći, a sinoć je bio trijezan? Pogledam u šifru, a tamo prazan stakleni balon u kom je Debeli čuvao alkohol za pranje teleprintera.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here