Nema više seoskih zabava kao prije rata kad se pjevalo, plesalo, pilo, razbijalo, ljubilo ,tuklo se….

Autor:Miroslav Šantek

Jutros sam ušao u društveni dom usred sela Strašnik. U velik, fin i jako dobro napravljen prostor koji ovdašnjim stanovnicima služi kao mjesto za druženje, okupljanje, feštu, zabavu i za stare i za mlade. Nažalost, sve je manje stanovnika u ovom, ali i u svim ostalim selima ovih krajeva. Bijela kuga je na djelu. Mladi pobjegli u veće gradove i bolje uređenije države, ostali stariji, poljoprivrede i stočarstva je sve manje, novaca i posla također, nova su vremena, nimalo dobra za seoske, ruralne krajeve s ove strane Kupe. Strašnik je oveće selo koje gravitira prema Petrinji, a u njegovom društvenom domu osvanula je nova kuhinja koju je Grad Petrinja kupio mještanima i koja će im sasvim sigurno dobro doći na njihovim feštama. Jutros je gradonačelnik Dumbović došao vidjeti tu novinu i popio je rakijicu u to ime, a Stanić Tomislav, mještanin Strašnika zahvalio se gradonačelniku na svemu što je učinio za Strašnik: „Zahvaljujem se gradonačelniku što nam je omogućio da dobijemo kuhinju, dom, asfalt, crkvu, plato ispred crkve, ovo je iznenađenje sada – kuhinja, hvala Gradu Petrinji i očekujemo još iznenađenja na proljeće bar, ako ne prije. Hvala Vam što ste došli ponovno k nama.“

 

Grad Petrinja je financirao novu kuhinju za društveni dom u selu Strašnik. Ova pomoć Grada Petrinje će mještanima jako dobro doći.

Iskreno se nadam da će se vrijeme promijeniti i da će ljudi doseljavati u ove krajeve i da će sela biti ponovno puna ljudi i blaga i novaca. I zabava. Baš kao prije rata. Ulazak u ovaj prostor me podsjetio na te dane. Znao se neki red. I “hrvatska i srpska” sela su imala domove i organizirane zabave svake subote. I sve je bilo prepuno mladih ljudi. Potpuno nestvarna i nevjerojatna priča prema današnjem vremenu. Još uvijek postoje bendovi koji su svirali na tadašnjim zabavama i koji mogu potvrditi da su tada prodavali na tisuće ulaznica u većim selima, a novac se okretao u većem omjeru. Bilo je tu uvijek vrlo naelektrizirane atmosfere i poneke tuče i svađe nisu bile rijetke. Ali sve je to bio dio folklora tog vremena. Ja sam dečko s asfalta i nikad nisam išao na te zabave, u samoj Petrinji je bilo puno vikend tuluma i druženja, a sam osobni izbor glazbe vas opredjeli. Narodnjake nikad nisam slušao i samim tim nisam ni išao na zabave. Osim jednom. I to negdje u Šušnjar, čini mi se. Otišli smo autom gore jedne subote iz znatiželje krajem osamdesetih. Pred domom deseci ljudi. Piju, pjevaju grleno. Unutra ekipa pleše neko kolo na razbijenom staklu. Zagušljivo je i prepuno dima i ljudi. Nevjerojatan broj ljudi se može sabiti u mali prostor. Pije se Karlovačko, a vrlo brzo shvatili smo da nas gledaju i analiziraju tko smo i odakle smo. Nikad nisu vidjeli naše face, a njihove cure su njihove cure i u to doba bi moglo doći do problema da smo prišli nekoj lokalnoj ljepotici iz njihovog sela. Ubrzo nam je sve dosadilo, popili smo pivo i krenuli kući, a frka je počela na drugom kraju sale. Naravno, kao zbog neke cure izbila je tučnjava, a mi smo na vrijeme pobjegli van,dok je druga ekipa shvativši što se događa žurno ulazila u dom. Na blatnom putu su bili parkirani traktori, a ogradama su falile daske. Mjesec nas je grijao i pokazivao nam put po banijskim sokacima, a nismo se mogli oteti dojmu kako je njima ustvari jako dobro. Oni su pravi punkeri a to ne kuže. Dobro će se potući, poslije uz piće pomiriti, zapjevati i zaplesati, a poslije završiti na zadnjem sjedištu Yugića s nekom lokalnom ljepoticom. Bila su to dobra vremena.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here