Autor:Dragana Čubrilo

Iza mene su godine rada s djecom svih uzrasta. Brojni programi i projekti, članci, slikovnice, ali i ono najvažnije, vječna ljubav prema njima, potpuno neiskvarenima, iskrenima i Bogom danima odraslima za ravnotežu između dobra i zla na ovom svijetu.

Od najranijeg djetinjstva pamtim samo igru i veselje s prijateljima u kvartu. Nije s gledalo tko si i čiji si. Gledalo se imaš li dobru praćku, jesi li spretan u penjanju na šljivu koju je trebalo pobrati i jesi li vičan nogometu i košarci. Nismo se pitali je li tata Mile član neke stranke i ima li mama Ana dobru poziciju u nekom poduzeću. Iskreno, mislim da nitko od nas nije znao gdje nečiji tata ili mama rade. Zašto bi nam to pobogu bilo bitno, osim u onim slučajevima kada je nečija mama radila u Krašu pa je izbor slatkiša u tom kućanstvu bio značajno raznovrsniji. Stvar su kvarili odrasli, s onim svojim; Nemojte se družiti s njim jer je on sin onoga pijanca. Njegov je stric bio u zatvoru. Njegova mama je ostavila tatu zbog susjeda.

Nismo marili za njihova mišljenja. Već tada sam znala da ću i kao odrasla osoba birati uz sebe one koji meni odgovaraju. One koji nisu zli i koji žele dobro. Ni dok sam radila u školi niti u knjižnici, nisam dozvoljavala podjele. A vjerujte, bilo ih je. Tada su već te podjele bile jako vidljive. Određeni roditelji se nisu podnosili iz ovih ili onih razloga. Svaki moj inicijalni roditeljski sastanak je završavao isto. Vi možete mrziti jedni druge, ali nemojte trovati djecu. I kao njima u inat, najviše su se zajedno družila i igrala djeca onih čiji je odnos godinama bio posve uništen, pun mržnje i prijekora. Usudim se reći da su ta djeca koja su prošla dio svog odgoja i obrazovanja u mom režimu, danas divni mali ljudi.

Jedna mlada žena, kojoj sam jedan period bila razrednica na svom prvom poslu u školi, pamti me još uvijek. Nije to rekla meni jer se nismo srele više od deset godina, ali je mojoj sestri rekla kako moju pisanu poruku na rastanku čuva još i danas. To se računa. Samo to. Ono po čemu će vas pamtiti.

Djeca biraju srcem. Oni ne razumiju vaše stavove i vaša prepucavanja. Oni razumiju samo ono što im srce kaže. Da li je taj netko dobar i je li im vrijeme provedeno s tom osobom lijepo ili ružno.

Upravo to je razlog zašto sam, poput mnogih drugih, tužna i iznenađena događanjima u našem gradu. Pokušajima podjele djece. Osobno poznam neke roditelje i jednih i drugih. I znam da i jedni i drugi žele najbolje za svoju djecu. O djeci da ne govorim. Sada da ih stavite na neko igralište i fućnete zviždaljkom, trčali bi isto. Borili se isto. Veselili se pobjedi isto. Na kraju utakmice bi bilo i suza radosnica i suza tuge. Ali ta djeca bi na kraju stala u jedan veliki krug i pozdravila sportskim pozdravom. Tako se to gospodo radi u sportu. To mogu razumjeti samo oni koji su se sportom bavili i koji su ga živjeli. Ja nisam sportski tip, ali u mojoj obitelji se za sport živjelo. Ginula sam na tribinama za moje sestre na svakoj njihovoj utakmici. Danas navijam za svog nećaka. I znate što, ponekad on igra s drugim klubovima iz drugih gradova. Ali ponekad igra i s drugim klubom iz svog grada. U njemu igraju njegovi prijatelji. I kada pobjede, moj nećak zagrli svog prijatelja i kaže mu; Bili ste dobri, samo smo mi sada bili bolji. Drugi put ćete možda vi biti bolji. Poslije odu zajedno na sladoled. A već sutradan na igralištu igraju nogomet zajedno. Čak u istom timu. Ne gledaju na to za koji klub treniraju.

Isto vam je mili moji i s tim ledenim sportom. Jedan moj dječak trenira u klubu koji smije u dvoranu. Uzbuđeno mi je prepričavao kako je naučio uklizati na teren i kako će se silno boriti na prvoj utakmici. Obećala sam doći i bodriti ga. Kada vidite taj žar u očima jednog šestogodišnjaka, rastopite se od miline. Ali, i jedan drugi dječak trenira hokej, samo nažalost u drugom klubu. I on s istim žarom priča o tom hokeju. I on me pitao hoću li ga doći gledati na utakmici. I njemu sam obećala isto. A ja svoja obećanja volim održati.

Garantiram vam da bi se ta dva dječaka voljela upoznati. Možda bi postala i najbolji prijatelji.

Što je to u nama odraslima da kvarimo njihov svijet? Oni će ovo pamtiti. Potrudite se da o vama danas, sutra, ta djeca pričaju dobro. Samo to se računa. Zamislite samo kad bi djeca imala pravo glasa. Jeste li? E vidite, ta posramljenost koju osjetite je razlog zašto im to nikada neće biti dozvoljeno.

P.S. Za kraj ulomak pjesme Grigora Viteza koju sam učila djecu.. .

..Mi djeca sagradit ćemo grad

Koji neprijatelj nikada neće osvojiti.

 

Mi djeca sagradit ćemo grad

U našim srcima.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here