ALEXANDER CALDER – ZAIGRANOST KAO SUDBINA

Autor: Ljiljana Lekanić-Kljaić

U Umjetničkom paviljonu traje izložba djela Alexandera  Caldera – Magija skulpturalnog pokreta. Lijepa prilika ovakvim događajem započeti školske izlete. Vidjeli smo djela Miroa, Rodina i Giacomettija, a Calder zatvara ciklus Najveći kipari 20. st. započet 2014. godine.

Krasan sunčan dan sa ljetnom temperaturom obećavao je ugodan doživljaj. Prostor Umjetničkog paviljona mi je blizak, a đacima je interesantna povijest građevine. Oplemenio nas je brojnim užicima, kvalitetnim izložbama i svjetskim umjetničkim establishmentom. Očekivala sam još jedan takav doživljaj, a dobila i više od toga. Ulazak odmah stvara magiju između artefakata i publike. Neobično svijetao prostor u kojemu vise mobili, stoje stabili i zidovi sa slikama osnovnih boja totalno okupira pozornost. Saznajemo da je umjetnik najviše volio crvenu i vidimo je na svim izlošcima. Jedan od uzora mu je Piet Mondrian, pa ne čudi da mu je omiljena boja upravo ta. Raznobojne kugle koje čitamo kao planetarna kretanja, različito obojene metalne plohe, žica koja sve to drži na okupu stvaraju doživljaj igre. U početku koristi stroj da bi dobio pravilan pokret (o čemu je znao iz studija inženjerstva), a kasnije kretanje izaziva djelovanje zraka što je plod složenih proračuna koji omogućuju krhku ravnotežu.

 

Calder se volio igrati, a umjetnička obitelj pogodovala je njegovoj ludičkoj prirodi. 1927. g. počinje izrađivati prve pokretne igračke i intenzivno ih radi za svoje kćeri. Iz vlastitog djetinjstva znam koliko su mi značile drvene igračke koje su mi poklanjale moje bake. Formirale su moj ukus i bile odskočna daska ovom što jesam. Bile su toliko lijepe da ih se i danas nakon više od pola stoljeća vrlo živo sjećam. Iz poučnog dokumentarnog filma koji prati izložbu saznajemo da u ranom razdoblju prijateljuje sa Duchampom i Rodčenkom, pa su zaigranost i inovativnost očekivane. Interesantne su  žičane figure – prostorni crteži iz ranog stvaralačkog razdoblja.

Mobili su važan dio povijesti kinetičke skulpture, kojom su se bavili Tinguely i Moholy Nagy. Istražujući pokret u umjetnosti istovremeno povezuju i populariziraju znanost u drugoj polovini 20. stoljeća. Pokretljivost i različitost vizualnih varijacija je dimenzija koja čini ovu izložbu dvostruko začudnom: i što se tiče autora, ali i publike. Autorici postava Jasminki Poklečki Stošić čestitam na činjenici da postavom nije umanjila začudnost i zaigranost nego ih je naglasila.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here