Mala Solina – za zadnji vikend babljeg ljeta

Autor: Marjan Gašljević

Kad vozite „banijskom magistralom“, negdje prije Gline u selu Prekopa, odmah poslije kamere koja snima prebrze vozače skrenete desno na cestu koju je teško zamijetiti usprkos putokazu. U stvari nisam sada čak niti siguran da li na tom putokazu uopće stoji da se tom cestom dolazi do sela Mala Solina. Kada krenete tom cestom rijetko će te sresti neko vozilo. Sama cesta vodi, dakle, od Prekope pa preko Hađera do Male Soline da bi dalje produžila do raskršća nad Kupom gdje se lijevo skreće prema Stankovcu, Gračenici, Zaloju i Pokupskoj Slatini, a desno preko mosta na Glini neposredno prije ušća do Slane gdje možete desno u Glinsku poljanu, a lijevo prema Farkašiću i Nebojanu.

Samo selo Mala Solina smješteno je u bregovitom i šumovitom dijelu porječja Gline i Kupe a zemljopisno se sastoji od zaseoka Gločevo, Šimićevo, Rožićevo i Maljčevo selo te Male Soline. Samo naselje nastalo je u migracijama stanovništva krajem 17. st. a naseljeno je uglavnom naseljenicima iz Gorskog Kotara i, dijelom, Vukomeričkih Gorica.

Samo selo, kako kazah, nekako nije usput a i nema nekih razvikanih značajki pa, osim onih koji su potekli iz njega, nešto i nije zanimljivo. Koliko je ova percepcija pogrešna utvrdio sam ovih zadnjih dana babljeg ljeta kada sam se otputio do Male Soline.

Za Malu Solinu vežu me uspomene i sjećanja kako iz rane mladosti tako i u godinama poslije. I ako je u Maloj Solini ustanovljena župa još 1789. godine, a župna crkva izgrađena i blagosloveljena  u slavu Ranjenog Isusa davne 1830. godine župom su uglavnom upravljali viduševački župnici. Tamo šezdesetih i sedamdesetih godina kao ministrant često sam pratio viduševačke župnike na obaveze u župi Mala Solina. 1976. na službu župnika u Malu Solinu upućen je viduševački mladomisnik Andrija Šantek s kojim sam prijateljevao još od djetinjstva. Jandra, kako smo ga zvali, je bio jedna izuzetno draga osoba, veseljak i čovjek koji je uvijek bio pripravan pomoći bližnjem bilo da se radilo o izgradnji kuće, berbe ili kopanja kukuruza ili bilo kojeg drugog poljoprivrednog posla ili posla oko kućanstva. Uselio se je u župnu kuću sagrađenu davne 1856. godine koje od tada nije doživjela nekog ozbiljnijeg građevinskog zahvata. Njemu je bila dobra a i mi, njegovi prijatelji, koji bi dolazili nismo gledali zidove i skroman namještaj uživali smo u našim druženjima, ozbiljnim i manje ozbiljnim razgovorima. Jandra je iz ove skromne župe premješten 1988. u župu Gora gdje je dočekao egzodus i uništenje Hrvata i svega hrvatskog te skupa sa svojim župljanima kao i bivšim župljanima iz Male Soline potražio spas i pomoć u tuzi prognostva. S Bogom i ljudima izmiren, kako je sam napisao nekoliko dana prije smrti, napustio nas je 2001. godine vrativši se i krenuvši s duhovnom i materijalnom obnovom župe.

U tišini stoje ruševine crkve Ranjenog Isusa.Na ovom mjestu je vrijeme potpuno stalo

I te 91. godine u stradanju ovog područja često me je put vodio kroz ta sela u pokušajima organiziranja i ojačanja obrane. I poslije kada bih po nekoj zadaći došao u Slanu ili Glinsku Poljanu nisam mogao otkinuti pogled s tih, preko Gline, poznatih brda. Kako je tek bilo gledati ih dečkima s tog područja koji su, listom, bili u rovovima i bunkerima čekajući zapovijed da se krene preko Gline i Kupe. I tu je ostala jedna gorka uspomena na jednu prehladnu prosinačku noć 13. prosinca 91. Krenulo se u smrznutoj noći na skoro dvadeset negativnih celzijevaca. Krenulo se uspješno. Obrana je probijena. Međutim …..

Obilazim danas ruševine malosolinske crkve Ranjenog Isusa koji na križu pričvršćenom na mecima izrešetanom unutrašnjem zidu crkvene lađe dočekuje dobronamjernike. Nadamnom „vise“ oštećene ciglene bolte, a iz zida na mjestima raslinje. Skele na jednom dijelu pokazuju da se je počelo s obnovom crkve. Kuća župnog stana nedaleko od crkve nepovratno nestaje u raslinju a zvono na drvenoj konstrukciji pored zidina crkve ipak daje do znanja da kad-kad pozove vjernike da se okupe.

Stanovnika uglavnom nema. Tu i tamo se vidi neka obnovljena kuća koja viri iz bujnog raslinja koje pokriva ove pitome brežuljke. Fascinantan je pogled s drvenog vidikovca nedaleko od crkve sagrađenog nedavno. Stanovništvo prognano 91. kada je u ovom selu uništeno svih 119 gospodarstava uglavnom je obnovu potražilo na području Gline, odnosno Jukincu i Prekopi.

Neposredno pored crkve započinje i uređena poučna staza za izletnike koji bi ovdje navratili. Na stazi kroz šumu zateći će te klupe na kojima se možete odmoriti i okrijepiti ali i natpise koji će vas upoznati slikom i riječima s  florom ovog kraja. Prelijepo, sjesti na neku klupu duboko u šumi i slušati tišinu koji remeti samo šušanj lišća na vjetru ili neka preplašena divlja životinja koju će te sigurno sresti. Slušajte vrištanje kreje i znajte, ona svojim vriskom upozorava na vaš dolazak.

Raduje uređen okoliš crkve i središta sela i nudi nadu da će i sama crkva biti dovršena i ako samo selo vjerojatno nikada neće vratiti svoje stanovnike a to je pak druga strana tog radovanja o kojoj govori golubica na crnom mramoru. Zastani, promisli, pomoli se. To je sudbina banijskih sela kojima je ova stjena od crnog mramora s golubicom koja leprša preme nebu „građevina“ koja vas pozdravlja na dolasku i odlasku a kroz njen odbljesak gledaju vas oni u čiji spomen je postavljena ovdje gdje su oni, ni krivi ni dužni, završili u zajdničkoj grobnici zahvaljujući što, ipak, ima netko tko ih se sjeti i posjeti.

Zastani i Ti, promisli, pomoli se.

 

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here