Rat na cesti

Foto:Miroslav Šantek Cobra

Autor: Marjan Gašljević

Sretnem tako neki dan prijatelja kako klapa uz cestu prema poslu i ako vanjski uvjeti nešto baš i nisu za hodanje posebno ne uz cestu gdje te empatični vozači spram pješaka skoro na svakom koraku poprskaju prljavom vodom mnogobrojnih lokava, brižno izniveliranog ali skupo naplaćenog kolnika. Pitam ga, dakle, čemu ta žrtva da pješači. „Već izvjesno vrijeme vrlo rijetko koristim automobil jer jednostavno ne mogu podnijeti ovaj rat na cesti. Lakše mi je ovih pet kilometara propješačiti nego da me „dresiraju“ divljaci za volanom.“ I, zbilja, usprkos rigoroznim prometnim kaznama svjedočimo u nekoliko zadnjih dana zastrašujućoj brojci poginulih na hrvatskim cestama. Osobno me svaka ta tragedija ma gdje se u Hrvatskoj dogodila, potrese, posebno kada su stradali djeca i mladi ljudi.

Osobno na cesti kada sjednem za upravljač pokušavam biti maksimalno tolerantan prema drugim učesnicima u prometu. Što se, pak, tiče pritiskanja gasa znalo mi se desiti da se „zaboravim“, a osvjestila bi me i prizvala promišljanju uplatnica. Dragi mi prijatelj, zaljubljenik u automobile, jednom mi je prilikom kazao dok smo se vozili na jednoj dugoj ruti, a ja mu prigovorio zbog striktnog pridržavanja propisane brzine: „Čuj Gaš daj mi svoju vozačku da prepišem broj, a ti sjedi za volan i raspali koliko želiš. Ja ti se nikud ne žurim jer sam u mirovini koja je toliko mala da nemam viška za plaćanje prekršaja.“ Prijatelj mi je na žalost prerano „otišao“, meni je ostala pouka koje se, kao i njega osobno, sjetim uvjek kada me nešto povuče da stisnem gas.

A ne. Nisam je neki savršeni vozač usprkos milijunima izvezenih kilometara. I upravo radi tih milijuna straši me kada na cesti vidim vozače koji su si umislili da u svojim limenim sanducima mogu činiti više od drugih. Dođe mi da im kažem: „Ako se već želiš ubiti učini to na neki prikladniji način na nekom osamljenom mjestu, a ne da ubiješ ili osakatiš nekog koji je imao nesreću da ti se nađe na putu.“

Naravno, ovo nije nikome poziv na sucid već konstatacija neodgovornosti pojedinca koji, ne samo da ne poštuje prometne propise, ne poštuje drugog čovjeka i njegovo pravo da se vozi i ponaša normalno u skladu s prometnim propisima i pravilima prometne kulture.

Posebno me u prometu straše dani pred blagdane kada osobno maksimalno izbjegavam izaći na cestu. Psiholozi koji se bave ponašanjem ljudi upravo blagdanske i predblagdanske dane opisuju kao dane drugačije od svakodnevnice. Nekoga u te dane pere teška depra, a neke ushit. Poneseni tom nabrijanom atmosferom i oni, recimo, normalni budu povučeni, po principu ponašanja mase, u takvu žestoku atmosferu. Odjednom se svi užasno žure. Zalijeću se, ako voziš samo malo sporije od njihove procjene koliko bi to za njih bilo prihvatljivo, ulaze ti u „gepek“, trube, blicaju, mašu rukama i „premeću ćube“ u, za tebe, nečujnom nizu psovki. Rijetko tko pali pokazivač smjera već se samo  zadiže na volanu izbezumljeno zureći u neki cilj do kojeg bi trebao stići ili, odjednom, na sred kolnika „lupi“ po kočnici jer se je sjetio da je baš tu u toj trgovini mogao zastati i vidjeti ima li „nečega“. Ako ga uspiješ ne „zguziti“ već samo trubneš ili promrmljaš ono što ga ide, eto ti ga na prozoru, pokušava ti otkinuti vrata bjesomučno psujući kako si ti, baš Ti, glupan koji ne kuži da će on, eto, zastati. Opet, pak, ako ti se kojim slučajem posreći pa uđeš u neko slobodno, obilježeno parkirno mjesto budi uvjeren da nećeš s parkirališta otići kada ti to budeš htio. Uvijek će baš tu iza tebe biti parkirano neko vozilo čiji je vozač „samo na trenutak“ otišao u obližnji kafić popiti nekoliko rundi s prijateljima. E pa ti onda trubni ili, ne daj Bože, odi potražiti vozača u kafić, a ono njih pet – šest, poslije isto toliko rundi, iskolači oči na tebe.

Neću, naravno, ovdje spominjati vrsta i marke vozila koje, gotovo po pravilu, daju psihološki profil vozača i način njihova ponašanja. Neću spominjati nađinđane bapce u ogromnim džipcima u kojima puze ulicom više dajući pozornosti svom izgledu u unutrašnjem retrovizoru (koji, po njima, služi isključivo za to) povremno bacajući pogled s upitnikom „da li ih tko vidi“ ili napuhane likove sa sunčanim naočalama i u najcrnjoj noći i obaveznim mobitelom na uhu koji voze posred crte dajući ti do znanja da ćeš biti pregažen ako se ne skloniš. Neću spominjati niti frustrirane likove presavijene preko volana svoje minijaturne trulje čije, po njima, vozačke sposobnosti daleko nadilaze formulu pa ih moraju pokazati među vozačima koji „puze“ brzinom koju pokazuju prometni znaci. Kako vozila imaju svoje oznake tako i njihovi vozači imaju pravilno posložene gestikulacije od pokazivanja srednjeg prsta do pljuckanja kroz otvoreni prozor opet ovisno o kategoriji vozila koje vozi.

S druge, pak, strane moramo misliti i o činjenici da svatko od nas sudionika u prometu može sudjelovati u prometnoj nezgodi svojom ili tuđom krivicom, trenutkom svoje ili tuđe nepažnje. Ovo želim kazati jer smo ljudi koji vole optužiti druge, a svakodnevno se susrećemo s trenutcima osobne nepažnje. Predbacivati im, ocrniti i naružiti. Okriviti nekog i donijeti sud koji nema veze sa stvarnim događajem. Nije korektno jer se svakom od nas sudionika uvijek, kada to najmanje očekujemo, može nešto desiti. S druge pak strane daleko manja mogućnost i, u konačnici, šteta desiti će se ako poštujemo prometna pravila, nadasve, vozimo sukladno dopuštenoj brzini, vežemo sigurnosni pojas, ne koristimo mobitel u vožnji, a posebno čvrsto NE alkoholu u prometu.

Jedan smo blagdan ostavili iza sebe, blagdan tužnih rekorda. Uskoro dolazi novo, najveće godišnje „blagdansko ludilo“, stoga pokušajmo ne zaboraviti da su blagdani vrijeme „posebnog ponašanja“. Primjenimo i sami „posebno ponašanje“ pa poštujmo pravila u vožnji i dajmo da znanja poznavanju vlastite prometne kulture, a na taj način možda i preodgojimo nekog iz spomenutih „kriznih skupina“.

 

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here