Foto: N. Kljaić

Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić

Sunčan jesenji dan dopratio nas je do Muzeja savremene umetnosti u Beogradu , gdje se održava izložba „Čistač“ Marine Abramović kojom je „simbolički očistila umjetničku karijeru i arhivu svojih najboljih radova“. Čišćenje je metafora  –  čišćenje prošlosti, svijesti, spiritualno i fizičko čišćenje. Nakon Švedske, Danske, Norveške, Njemačke, Italije i Poljske zatvara se krug u njenom rodnom gradu.

Prije desetak godina prvi puta sam vidjela taj muzej, tada u rekonstrukciji. Zgrada izgleda dobro, veliki prostor oko nje još bolje, a skulpture Vojina Bakića pred ulazom najbolje. Već se na ulazu čuju neartikulirani uznemirujući zvuci. To su zvukovi sa Marininih performansa tijekom kojih je padala u nesvijest, tjednima gladovala, rezala se noževima, tri mjeseca hodala Kineskim zidom. Vlastito tijelo joj je sredstvo komunikacije, njim se suprotstavlja konvencijama i prisilama izražavajući svoju slobodu  i očekujući emancipiranog gledatelja, onakvog kakvog je Brecht tražio za svoje drame. Rekao bi „ne bulji tako romantično“, a mislim da bi se ona složila da ta umjetnost traži publiku koja zna gledati i razmišljati. Tokom karijere služila se fizičkim i mentalnim granicama svog tijela istovremeno istražujući osobne emocionalne i duhovne promjene. Tako preispituje granice performansa kao umjetničkog izraza u kojem pronalazimo „konkretno i simbolično, materijalno i spiritualno, intimno i javno, aktualno i virtualno“. Izložba kronološki prati polustoljetnu karijeru i opus: preko 120 slika, crteža, objekata, fotografija, zvučnih i video radova, filmova i arhivske građe. Važan dio izložbe zauzimaju reperformansi u izvedbi posebno obučenih performera.

Najinteresantniji su performansi Ritmovi, Tomasove usne, Relacioni radovi i Prelazak noćnog mora iz 70.ih i 80.ih, te noviji Balkanski barok, Kuća s pogledom na okean i Umetnik je prisutan. Ona je jedina performerka iz radikalnog vremena koja se i dalje bavi tom umjetnošću zato što je svjesna da „umjetnik nikad ne treba biti zvijezda sam sebi, jer je rad najvredniji.“ Poput uzora Beuysa koristi vitalnu energiju da bi pokazala odnos pojedinca sa skupinom i svemirom. Sa umjetnošću Arte povera i Body arta veže ju interes za tijelo, vrijeme i energiju. Njeni se performansi odvijaju kroz razmjenu energije između nje i publike, a njen opus svjedoči o „stalnoj potrazi za metodama i tehnikama oslobađanja energije ljudi, objekata i akcija .“

Zaključimo znakovitim citatom Plucharta: „Tijelo je temeljna danost. Užitak, patnja, bolest, smrt ispisuju se na njemu.“

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here