Vruća linija

Jedna crtica iz mog ratnog dnevnika objavljena u mojoj knjizi „Dnevnik jednog Tekuta“. Sjećanje na jedan ratni rođendan i dan kada je na Sisak ispaljeno najviše topničkih projektila u Domovinskom ratu  možda se upravo radi toga netko od malobrojnih koji su ostali u Gradu prisjeti tog i tih tužnih dana za Grad i njegove stanovnike. 

 

    Autor: Marjan Gašljević

 

Jutros rano, još nije bilo niti šest, sin i supruga pozvaše me na telefon i čestitaše mi rođendan.

«Kada ćeš doći kući ?», iskoristio je sin trenutak da me priupita.

Koliko me razveselila ova čestitka, još više me rastužila. Tih samo nekoliko stotina metara koliko me dijelilo od stana nisam imao često prilike prijeći, a i kada bih otišao bilo je to samo nakratko jer su mi za vratom stalno puhale neke neodgodive zadaće. Otrčao bih do stana i obično ih ne bi tamo zatekao, supruga bi na posao povela i osmogodišnjeg sina jer su ih ne jednom probudili telefonski pozivi s obavijesti: «Mi dobro znamo gdje ti se dijete igra».

U situacijama kada je grad bio pod uzbunom, a te su bile učestale, nalazio sam ih u podrumu zgrade kolodvora koji je već nekoliko puta bio pogođen. Isto tako, moram priznati, posao koji sam obavljao uvelike me okupirao, da sam u izvjesnoj mjeri i zapostavio najveću vrijednost koju čovjek u životu ima, svoju obitelj. Eto, i danas me čekao jedan već isplaniran i prebukiran dan.

Odmah poslije jutarnje koordinacije imao sam dogovoren sastanak u Telekomunikacijskom centru Sisak s direktorom Hrvatskih telekomunikacija gospodinom Šutalom, načelnikom Uprave veza Ministarstva obrane pukovnikom Cišperom i njihovim ekipama. Za odsjek koji sam vodio i mene osobno ovo je bio izuzetno važan sastanak jer smo na njemu namjeravali isplanirati i dogovoriti daljnji razvoj i suradnju između ZNG-a i Telekomunikacija na ovom području. Naime, već ranije sam napominjao iznimno nepovoljan raspored telekomunikacijske infrastrukture na ovom području u smislu potreba Hrvatske vojske, a sada i stanovništva cijelog područja zone odgovornosti. Ranije uspostavljen sustav telefonske infrastrukture sadašnjim stanjem na bojištu, odnosno uspostavom linije obrane, bio je ispresijecan i vrlo malo upotrebljiv u smislu spojnih putova. Mnoga područja sada na liniji obrane, kao primjerice Donja Posavina, uopće nisu imala izgrađenu telefonsku infrastrukturu, a Sunja je kao krajnja centrala bila vezana na Sisak spojnim putovima koji su sada pod kontrolom neprijatelja i kao takvi su presječeni. Isto takvo je stanje i s desnim krilom obrane jer je Petrinja, koja je bila nosilac za to područje, odsječena, a veći dio tog dijela Pokuplja nije bio niti uvezan. Prethodnih dana sa svojom postrojbom veze izgradio sam i povezao Donju Posavinu. Problem je što ta infrastruktura zadovoljava u minimumu potreba samo vojne snage i ne može se dugoročno računati s istom zbog tehničkih manjkavosti u koje se išlo s namjerom radi brzine izgradnje i manjka sredstava.

Još za koordinacije počeo je jak topnički napad po Sisku. Eksplozije raznovrsnih projektila odjekivale su pustim gradom. Božo je već dobio zadaću uspostavljanja «vruće linije» s neprijateljem u Petrinji te ju je prenio meni. Ta telefonska veza trebala je spojiti naše zapovjedništvo sa zapovjedništvom neprijateljskog korpusa koji nam je bio suprotstavljen na drugoj strani. Cilj uspostavljanja linije bio je da se smanje razaranja civilne infrastrukture i stradanje civilnog stanovništva u stalnim bespoštednim topničkim napadima neprijatelja po isključivo civilnim ciljevima. Koordinaciju smo brzo završili i krenuli svatko po svom planu na svoju zadaću. Sastanak je dogovoren u TK centru u Sisku i trebalo je krenuti. Ni prvi ni zadnji put nisam se previše obazirao na tutnjavu i eksplozije, uzeo sam kampanjolu AR-55 i krenuo. Nelagodno je voziti se sam pustim ulicama. U Trećoj ulici ispred mene prosuo se crijep s krova koji je pogođen topničkim projektilom. I prije zakazanog vremena svi sudionici sastanka već su bili u sobi u prizemlju TK centra.

Iako sam i gotovo sve dosadašnje složenije poslove oko izgradnje i postavljanja telefonske infrastrukture obavio uz veliku pomoć zaposlenika sisačkih Telekomunikacija, ovaj zajednički rad moralo se formalno staviti u dogovorne okvire s planiranim i predviđenim prioritetima. I gospodin Šutalo i gospodin Cišper izrazili su zadovoljstvo dosadašnjom suradnjom na ovom području, kao i učinjenim. Okvirno je dogovorena daljnja suradnja za koju sam za ovo područje zadužen osobno, a potaknuto je i razmišljanje o uključivanju dijela djelatnika Telekomunikacija u redove ZNG-a gdje bi oni, kao najstručniji za ovo područje, obavljali taj dio poslova za potrebe ZNG-a. Sve vrijeme sastanka strahovita topnička kanonada po Sisku nije prestajala. Pukovnik Cišper je imao tehničke podatke za uspostavu «vruće linije» (plan uspostave je i naložen iz GS-a) koje mi je uručio i sada je trebalo pristupiti tehničkom ostvarenju veze.

Pod stalnom topničkom paljbom, s ekipom telefonista odlazimo do kabelskog šahta koji se nalazi na raskrižju «kod Ivajka» i koji je tu ranije razdvojen da bi se onemogućilo telefonsko komuniciranje preko linije obrane. Parica 2046 bit će spojena i po njoj puštena «vruća linija». Paricu prepraćujemo sve do operativne dvorane zapovjedništva odakle uspostavljam telefonsku vezu s neprijateljem. Malo sam nervozan, kako ću se obratiti prilikom pozivanja: «Halo, gospon četnik?».

Gotovo svi načelnici su tu, a i zapovjednik. Padaju razni prijedlozi kako da se obratim. Emocije na stranu, posao treba završiti krajnje profesionalno. Zavrtim ručicu standardnog vojnog induktorskog telefona M-63: «Halo Petrinja, ovdje Sisak. Dajte mi ocjenu čujnosti.»

U operativni dnevnik upisujem vrijeme i ocjenu čujnosti, a onda liniju prepuštam dežurnom.

Koliko smo se preko te linije toga dana, a i mnogo puta poslije, naslušali laži i  licemjernih izjava njihovih oficira (ne mogu upotrijebiti riječ «časnika» jer za te ljude u njihovom poslu i razmišljanju nije bilo niti najmanjeg zrnca ničega časnog), u trenucima kada bi ih nazivali i pitali zašto tako bespoštedno gađaju civilne ciljeve. Jedini razumljiv jezik tim nečasnim, čupavim spodobama bio je jezik oružja. U tim trenucima nismo imali sredstava za topničke dvoboje, a i učinak takvih dvoboja je upitan, jer za granatiranje njihovih civilnih ciljeva nismo tako nisko moralno pali. Znali smo da će doći i naši trenuci i za njih smo živjeli i lomili se radeći.

Večeras sam otrčao kući. Pred ulazom u dio zgrade gdje mi je stan još se dimi «spaček» od kojeg je ostala samo hrpica metalnih dijelova. Zgrada kolodvora danas je dobila sedam izravnih pogodaka. Obitelj mi je u podrumu, djeca se igraju na krevetima, žene peku uštipke na plinskom štednjaku u drugom kutu, a neke štrikaju. Po vlažnom ciglenom zidu podruma trčkara štakor. Moj jedva pokretni otac sjedi zamotane ruke na stolici neposredno pored vrata, bio je izašao zapaliti cigaretu gore na ulaz kada je granata zveknula ravno u «spačeka», dobro je prošao, geler mu je samo očešao i raskrvario ruku.

«Zašto im ne vratite?», pitaju me uglas.

«Doći će i naši trenuci». Umorno se prevalim na krevet dok djeca plaze po meni.

Tog 14. studenog niti najrevniji brojači granata nisu prebrojali koliko je izdržao Sisak.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here