Zrakoplovni napad na sunjsku skelu

Autor: Marjan Gašljević

 

I dok listam „Dnevnik jednog Tekuta“ u koji sam uvrstio nekoliko događaja iz tih ratnih dana 91. godine najviše razmišljam o ljudima koje sam sretao. Razmišljam i pitam se gdje su sada. Tada su mnogi i daleko od svoje kuće i obitelji stavili na raspolaganje sebe i svoje sposobnosti da bi pomogli nekim drugim ljudima koje do tada nisu niti poznavali a veliko je pitanja da li je itko priskočio njihovim obiteljima koje su možda trebale pomoć. Istovremeno neki su se, pak, „domaći“ odmetnuli od sumještana otišavši u neku svoju sigurnost. Da li ih je danas imalo stid kada prolaze šorovima mjesta koje su im sačuvali neki drugi, dobri, pošteni i samozatajni ljudi?

Nije. Nimalo. Oni imaju svoju „jaku“ priču. 

 

Kako u nekoliko dana uraditi posao koji se radi mjesecima i godinama? Nikako! A kako Boži dokazati da se taj posao ne može uraditi za nekoliko dana? Nikako!

Smjena snage jednog voda upućena je iz 57. samb-a na smjenu Lokasu u Trebež. Nakon tri dana u Trebežu frka, gotovo svi gardisti imaju veće ili manje probavne smetnje. I sada ispada da je za sve to kriv telefon kojeg nemaju, a ne voda koju su pili, kako se odmah ispostavilo. Kako da postavim telefon u Trebež, Suvoj, Mužilovčicu, na koju centralu da se vežem, s kojim materijalom i kojim ljudima? Fućka se Boži za to! To je moj posao i mora biti gotov jučer.

Već nekoliko dana s Topom i Debelim „shemiramo“ mrežu za to područje. U normalnim uvjetima samo za idejno rješenje morali bi odraditi bezbroj predradnji, a za projekt da i ne govorim. A sada imamo nekoliko dana i za idejno rješenje i za projekt i za izgradnju. Jutros rano startam za Trebež da bih snimio ono što mi je još ostalo dvojbeno. Terenca će voziti Medo, a s nama će i Joja, šef operativno-nastavnog, da bi usput obavio neke svoje poslove.

Niva baš ne pruža neku veliku udobnost, ali pošto moram obići i neke poprijeke putove, ona je najpouzdanija. Obilazim sporna mjesta na trasi do Kratečkog gdje će biti instalirana telefonska centrala i bilježim potrebne podatke. Do Kratečkog smo već dobrano ogladnjeli. U svakom vozilu imam nekoliko kompleta suhe hrane, kao i u malom borbenom rancu od kojeg se ne odvajam, ali nije to to. I tako moramo preko Save u Sunju pa ćemo izdržati do tamo, kod Praljka nema gladi. S Jojom na terenu jednostavno ti ne može biti dosadno. Imaš osjećaj da bi bilo teško naći čovjeka kojeg on ne poznaje. Dok skela lagano klizi preko Save on je već našao nekoliko poznanika s kojima se razgalamio, jer on ne zna razgovarati tiho i polako, nešto im objašnjava i lamata rukama. Je li sjeo u auto, sjeti se kume u Bistraču. Idemo samo skoknuti pozdraviti kumove, a kod njih uvijek ima pravog, svježeg, domaćeg sira i vrhnja pa će mu usput riješiti i problem gladi.

I stvarno, još se nismo pošteno niti pozdravili, na stolu je bila zdjela svježeg, domaćeg sira i vrhnja te domaći svježe pečeni kruh. Za puretinu koju smo svakodnevno jeli (neki su već trčali po zapovjedništvu i „pur-pur-pur-purkali“), ovo je bila fešta od hrane. Odjednom čuje se zrakoplov. Jojini kumovi skloniše se u zidani dio kuće, a mi nastavismo, s nešto manje manira, jesti. Nekoliko visokih krugova iznad skelskog mjesta prijelaza, toliko visokih da se protuzrakoplovci nisu dali isprovocirati, i onda odlazak niz Savu. Očito je izviđao. Ode zrakoplov, krenusmo i mi, siti, prema Sunji. Kako nismo imali potrebe predugo se zadržavati, nakon desetak minuta obavljena posla krenusmo nazad. Na obali dosta ljudi, a skela je na drugoj strani. Odjednom uzbuna. Strčaše se ljudi, neki u bunker, a većina u obližnje kuće. Protuzrakoplovci zauzeše položaje, visoko gore opet jedan krug „galeba“ ode prema sjeverozapadu.

Skela se odvaja od obale, remorker suvereno vlada polupraznim pontonom. Odjednom tutanj mlaznih motora zrakoplova u samom koritu Save. Urlik motora, prasak ispaljenih raketa „zrak-zemlja“, vriska i jauk ljudi i odjednom tišina. Protuzrakoplovna bitnica nije ni kihnula, preko puta uz kukuruz na zemlji neispaljena strela 2M, strijelca nema na vidiku. Dvadesetak metara nizvodno patrolni brod, nikoga na topovima. Skela suvereno klizi kroz oblak dima preko polovice Save. I onda opet urlik motora, prasak raketa, pa opet tišina. Na pontonu leži nekoliko ljudi, kormilar maše rukama iz kormilarnice.

Naleti su, očito, dobro planirani. Za zrakoplovstvo, most kao cilj jedan je od najtežih ciljeva, a o skeli da ne govorimo. Isto tako, zna se da se ovi ciljevi prioritetno brane od napada iz zraka. Mi danas ne samo da nismo branili skelu i mjesto prijelaza, već je sam nalet izveden tako da ga gotovo nije bilo moguće braniti sredstvima s kojima raspolažemo i na način na koji je obrana organizirana. Činjenica je da nismo pošteno ni opsovali, a kamoli djelovali. Nalet je izveden vrlo precizno s tri zrakoplova i to tako da su dva, koji su bojno djelovali, letjeli na oko 30 metara visine iznad toka rijeke uzvodno u prvom naletu, a nizvodno u drugom, dok je treći zrakoplov letio na visini oko 60 metara suprotno i vodio nalet.

Skela pristaje uz obalu, ranjene s pontona žurno odvoze prema Sunji. Lakše je ranjen i kormilar, ali on na to uopće ne obraća pozornost. Sićušan, stariji čovjek, davorski kormilar, obavještava nas da je remorker izbačen iz stroja, pogođen je motor. Uzvodno, pedesetak metara u vrbiku, skriven je pričuvni brod-remorker. Odlično, idemo po njega pa ćemo zamijeniti brodove na pontonu, preuzimamo Joja i ja inicijativu oko sanacije stanja. Je vraga, da bi pokrenuli drugi remorker, potrebno je s ovog pogođenog čamcima prevesti akumulatore jer na onom ih nema. Uz pomoć nekoliko domaćih ljudi koji su čekali prijevoz skelom, a puno su vičniji na rijeci od nas, prevozimo akumulatore na pričuvni brod i kormilar ga pokreće. I tada problem, treba nam još jedan kormilar da bi zamijenili brodove na skeli. Pogledavamo se, ništa od toga, mora se čekati da dođu kormilari za noćnu smjenu jer nitko ne zna gdje su sada. Taman sjedosmo da malo odahnemo, kad naš kormilar odjednom problijedi i sruši se. Čovjeku je, sada kada se opustio, pozlilo.

Dok čekamo večer i drugu kormilarsku smjenu, Medo se sjeti da u prtljažniku imamo cijelu gajbu piva. Joja je na cesti našao sunjskog župnika koji također čeka prijevoz skelom. Stari su poznanici. Razgalami se Joja, u jednoj ruci drži pivo, a drugom objašnjava župniku: «J… im pas mater četničku! Oprostite velečasni! Vidite što uradiše, j… majku svoju! Joj, oprostite velečasni!»

I tako unedogled. Siđoh u plićak uz skelu oprati čizme i ruke. Dok sam lagano prao u plićaku diveći se moćnoj rijeci koja je iz ove perspektive izgledala još moćnije, netko visoko gore na obali poče se derati: «Avioni! Avioni!»

Zaleći, instinktivno mi sijevnu kroz glavu. Zaleći, gdje? Unezvijereno se okrećem oko sebe. A onda shvatim da je tišina i nema buke motora.

Već se uhvatio mrak i pramenovi magle počeše sakrivati drugu obalu kad se pojaviše dvojica kormilara, oba pijani k’o balvani. Iako jedva hodaju i govore, zamijeniše remorkere na skeli u trenutku. A onda se uzjoguniše, neće oni voziti po magli i mraku i na to ih nitko ne može natjerati. Znam da se s pijanima ne može uvjeravati, namignem Medi. Ode Medo do Nive spremne za ukrcaj, uzme automatsku pušku i vrati se nazad. Ne vrijedi samo slika tisuću riječi i jedan «škljoc» kalašnjikova vrijedi isto dvojici pijanih kormilara. No, koliko god pijani bili, neka mi oproste svi drugi, boljih od davorskih nema.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here