Majstori i ja

Autor:Dragana Čubrilo

Studeni je mjesec u kome ljudi koji rade majstorski posao imaju mogućnost dokazati svoje znanje i vještine pred onima s velikim iskustvom. Nije mala stvar nakon godina radnog iskustva stati pred one koji su te učili u školi i one koji su već priznati majstori kako bi dokazao da je tvoje znanje sada gotovo na istom nivou kao njihovo.

Uvijek me iznova iznenadi njihova trema i strah. Najčešće je razina treme i straha ekvivalentna poštovanju i znanju koje posjeduju prema onome što rade. Pri tome ne mislim na teoriju koju nas nauče u školi. Mislim na čisto praktično znanje koje steknu s godinama rada.

Tako sam ja krenula s njima u avanturu zvanu majstorski ispit. Prošla sam cijelu županiju, ne samo našu nego i susjedne. Mjesta u kojima nikada nisam bila. Iznenade vas određene razlike, ali i razvesele sličnosti. Recimo, pjevci u svim županijama isto kukuriču i ganjaju vas po dvorištu. U sezoni monsunskih kiša koje su nas sada zadesile, sve poplavi isto. Iste psovke koriste apsolutno svi. Pljuju redom sve koji im padnu na pamet. Skupa s njima psujem i ja kada se razvučem u špagu u mješavini blata i balege. Zapravo, koristim neke psovke za koje nisam ni znala da postoje. Oni me onda bodre i skupa sjednemo uz starinsku peć na drva da se osušimo dok mi domaćica kuha kavu i nosi domaću štrudlu s jabukama nikad tretranim ičim osim majke prirode.

U trenucima kada krene pokazna vježba onoga što su napravili kao svoj majstorski uradak, pomno ih slušam i promatram kimajući glavom kao da nešto razumijem. Znoje se oni untoč hladnoći i trude iskreno impresionirati komisiju. Ipak, svako malo pogledavaju u mene i traže neku povratnu informaciju o tome jesu li na dobrom putu. Ja im migam i šapćem; samo tako dalje hrabro. Svaki put prije početka ispita im kažem isto : Ja vjerujem u vas.  Ne biste vjerovali koliko to znači čovjeku. Eto samo to malo, da netko vjeruje u vas i ono što radite.

Vjeruju i oni u mene. Kada recimo skviknem jer sam ugledala lasicu na metar od mene i  izbečim oči kao da je tigar prošao, oni me tješe i kažu kako se i oni isto tako boje. Nitko mi se ne smije. Dok zabezeknuto gledam u auto koji je imao totalku i kojeg su majstori ponovno sastavljali, oni se slože sa mnom da je auto sada identičan onome kojeg je vozio Terminator.  Dozvole mi da uđem u njega i sjednem na pod, jer sjedala nema, i njima kroz prozor, kojeg također nema, kažem ; I will be back.

Dozvole mi i da uzmem neku ogromnu bušilicu koju moram držati s dvije ruke i probam njome probušiti rupu u zidu. Iako ne uspijem u tome i pri tome se tresem kao usred potresa, ne odustajem na prvu. Oni mi kažu da vjeruju u mene pa iz nekog šestog puta probušim milimetar. Svi onda plješću i viču kako sam jaka i hrabra.

Kada smo kod nekih na selu, vode me u staju pokazati stoku . Izađem van mirisna kao ruža.  Prvih nekoliko puta sam dolazila u suknji ili haljini trudeći se izgledati reprezentativno, kasnije sam odustala. Ili mi pas ili mačka poderu čarape, ili se naslonim na svježe obojani zid, ili padnem preko cijevi ili rukama razvučem motorno ulje po kaputu, licu kosi. Sada se samo trudim izaći živa i neozlijeđena. Daju mi i šljem. To me strašno veseli jer izgledam kao pravi majstor.

Veslim se kada oni odrade sve ono to su trebali i kada još uvijek uplašeno čekaju finalnu riječ komisije, a ja preteknem stare majstore jer im skicnem u papire i čvrsto stisnem ruku kandidatu dajući mu do znanja da se dokazao. Onaj trenutak kada im se lice ozari, vrijedi milijun kuna. Onda konačno iz te radione, s gradilišta  uđemo na toplo. Ja sušim noge i trljam ruke nad peći dok me oni nude hranom i govore kako sam mršava. Iako nerijetko ispiti budu vikendom i potraju od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati, niti u jednom trenutku ne doživim trunčicu stresa. Kada se vraćamo kući s terena, sjednem na stražnje sjedalo u automobilu i čekam da me dovezu kući. Dok ih slušam kako pričaju o nekih shemama, gradilištima, kvarovima, u jednom trenutku izvalim:

  • Dečki, jel vam jako smrdim na balegu? –Misleći pri tom na moj slavni ulazak u staju gdje sam se eto, malo zadržala silom prilika kao što se i balega zadržala na mojim čizmama.

Oni uglas odgovore; Ni govora. A ja znam kako lažu samo ne žele da mi je neugodno. Kod kuće poslije kupanja  ne dočekam ni kraj Poirota jer već spavam kao kokoš. Trenutak prije sna pomislim kako je ovo bio još jedan divan dan s divnim ljudima. Poslije sanjam kako sam majstor.

 

P.S. U poslu nisu bitne niti titule niti vrh hijerarhije. Bitni su ljudi s kojima si svaki dan. Ako se s njima puno smiješ, čuvaj ih. Danas je iskren smijeh rijedak. Pa makar ti bio taj kome su uvijek smiju.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here