Nevidljivi ljudi

Autor:Miroslav Šantek

Nedjelja ujutro. Kiša je padala cijelu noć. Sve je mokro i hladno. I blatno. Neugodno. Ljudi sjede u toplim domovima, grijanim stanovima, leže u udobnim krevetima. Gledaju televiziju. Jedu i piju. I sam se, kako starim, uhvatim svakodnevnog razmišljanja da imam i previše u životu. Svoj krov nad glavom, krevet, toplinu i hranu. I previše.

A onda jutros, kad se magla razišla  i počelo se pojavljivati stidljivo,prvo sunce nakon dugo vremena, hodao sam pored petrinjskog parka, i tamo pored stare vremenjače ugledao taj prizor. Na mokroj klupi, na onom čemeru i jadu ležao je čovjek i protezao se. Pruži ruke u zrak, pa promijeni poziciju i okrene se na toj klupi. Kao da ga je probudilo ovo vlažno studeno jutro usred petrinjskog parka. Nije on neki prolaznik, izbjeglica iz dalekih zemalja. On je tu. Naš. Domaći. Jedan od onih nevidljivih ljudi koji očito nemaju krov nad glavom i koji iz tko zna kojih razloga žive na način koji žive. Svaki čovjek ima svoju priču. I svako ima neku tugu u sebi. Meni je ovo tužan,vrlo tužan prizor. Prišao sam mu blizu iza leđa.Nije me primjetio. Zaspao je i zahrkao. Kao i puno puta prije. On već godinama šeta Petrinjom. Znate ga i vi. Ali kako mu pomoći i želi li on pomoć. U svakom slučaju samo on zna zašto je u toj situaciji. Možda je beskućnik, a možda i nije. Ali je svakako vrlo izdržljiv čovjek čim može godinama odolijevati surovim klimatskim uvjetima života. A možda ga i bog čuva.

Već neko vrijeme znam da su se neki ljudi organizirali da mu pomognu stambeno i financijski i da će uskoro njegov život biti bitno drugačiji. I da će ispričati tu priču za PS portal.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here