Sisački učitelji na ulici

Autor:Marjan Gašljević

Danas 20. studenog 2019. godine nakon 28 dana štrajka učitelja u Hrvatskoj i drugog dana generalnog štrajka i sisački su učitelji izašli na ulicu u sklopu sindikalne akcije „Potrubi za obrazovanje“.

Nebo je danas između 13 i 14 sati kada su učitelji sa svojim transparentima izašli na najprometniju sisačku Zagrebačku ulicu prema njima bilo nemilosrdno. Kroz sivi, maglovit dan kiša je neumorno lijevala ali su za to mnogobrojni vozači svojim trubljenjem itakako podržali mnogobrojne sisačke učitelje koji su sa zahvalnošću i žustrim mahanjem u pozdrav zahvalili na potpori.

Sisak je relativno mali grad u kojem se svi, uglavnom, poznajemo. Tako i sam osobno poznajem većinu tih dragih ženica koje su se danas smrzavale i kisnule da bi javnost „zamolili“ za potporu njihovoj borbi za „pravedan koeficijent“ kako su mi neke rekle. Iz tih osobnih spoznaja još mi ih je teže bilo gledati na toj nesretnoj kišurini znajući koliko većina njih truda ulaže da se ta naša djeca kojima su učiteljice i razrednice u školi osjećaju dobro, prihvaćeno i uspješno. S koliko radosti dijele sa svojim učenicima njihove uspjehe, a tuguju kada nešto ne krene predobro. Koliko su puta neke od njih van svog radnog vremena dolazile na vanškolske aktivnosti svojih učenika da bi im dale potporu i radovale se s njima njihovim uspjesima. Kada te i takve osobe sustav „istjera“ na cestu onda je to sumrak sustava.

Svi mi uglavnom znamo da je „nepravda“ prema ovoj populaciji krenula prije desetak godina kada im je plaća „okresana“ uslijed recesije. Neka materijalna prava su im u međuvremenu vraćena kao i većini javnih službenika ali ostala je razlika u koeficijentima koji kroz vladine uredbe određuju plaću a oni su, u stvari, element koji je ključ ove, sada, pat, situacije. Bacanje klipa pod noge ponudom od 6,12 posto na osnovicu razliku koja proizilazi iz koeficijenta čini još više izraženom, a to je za njih ali i neke druge kategorije državnih službenika shvatljivo neprihvatljivo.

U razgovoru s prosvjednicima danas sam njihove sindikalne povjerenike malo provocirao pitanjima toliko da vidim kako će reagirati i na tome im se sada i ovdje ispričavam. Upravo je njihova priča ova koju spomenuh s razlikom koja raste na njihovu štetu. Učitelji su empatični a ne glupi ljudi što znači da im,  bacajući udicu empatičnosti, oni koji odlučuju o njihovim koeficijentima ne mogu prodavati prazne priče. Dovoljno je samo porediti plaće iste stručne spreme i složenosti poslova u obrazovanju s onima u nekim referadama javne, a posebno lokalne uprave. Naravno, ako to hoćemo.

Da se izvršna vlast već svih tih, a posebno posljednjih godina kada je BDP izašao iz „crvenog“ nije željela baviti i reformirati upravo te nesretne i nespretne koeficijente koji „more“ i neke druge službenike i zaposlenike javne uprave stvar je izvršne vlasti ali i sindiklanih čelnika koji sa svojim članstvom sve to vrijeme očito nisu dijelili niti posao i odgovornost prema poslu a kamo li plaću. Da jesu ponudili bi te podatke prvenstveno svom članstvu, a onda i javnosti umjesto da se razbacuju neprimjerenim prijetnjama i jadno pokušavaju skrivati iza „brige za djecu“. Da su tu brigu imali odavno bi izvršnu vlast natjerali na reformu javne uprave u kojoj bi se izvršila pravedna raspodjela a, bome, članstvo uputili na one koji svojim neradom, nesposobnošću i dnevnopolitičkim intersima unose razdor i nemir te svim prave nepopravljivu štetu i to u godinama kada je konačno hrvatsko obrazovanje trebalo zauzeti neki dugoočekivani kurs napretka i pokušaja da se uhvati korak s okruženjem.

Uz želju i nadu da će ovi dragi ljudi s kojima sam proveo tih kišnih sat vremena na ulici ipak što prije dobiti potrebitu pozornost za svoj rad i svoj status a tim i potvrdu dostojanstva naziva svog poziva „učitelj“ želim im ustrajnost i nagradu za nju.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here