Kad umjesto na prodaju na Njuškalo, baciš gramofonske ploče u smeće

Autor:Miroslav Šantek

Ljudi su oduvijek, upravo to čine i činit će u budućnosti –  bacali smeće u svoj okoliš. Uvijek se nađe netko tko si dade truda da u neku prikolicu potrpa sve ono što on misli da mu više ne treba i odveze se do nekog šumarka, puta ili napuštenog mjesta i tu se na miru olakša, okrene se i ode. I riješio se smeća. Ostane iza njega hrpa stvari koje ne pripadaju tom mjestu. Jednostavno ga nagrđuju i narušavaju cijeli sistem. Ali koga briga za to. Ako poneki medij i objavi  neku lokaciju i priču o takvom događaju, korisnici društvenih mreža će se u velikom broju zgroziti, prozivat će nadležne službe, spominjati napredne zemlje gdje ako baciš papir ili čik na zemlju platiš masnu kaznu, a za ovo bi išao u zatvor trenutno, ali sve ostane samo na digitalnim riječima. Smeće je postojano i ono živi mjesecima, a ponekad i godinama dok ga netko ne pokupi i pospremi na pripadajuće mjesto.

Kroz duge godine novinarske karijere često sam u ovom našem sisačko – petrinjskom kraju nailazio na divlja odlagališta, snimao ih i objavljivao, a onda sam izgubio volju. Jednostavno ih dalje srećem,ali shvaćam da tu nema pomoći i ne želim više trošiti energiju na takve stvari. Ali nedavno, prije nekoliko dana sam na jednoj lokaciji pored Siska i Petrinje ugledao divlji deponij i u hrpi stvari koja se mogu naći na svakoj gomii smeća ugledao prizor koji me je ražalostio.

Netko je odlučio svoju kolekciju vinila – muzičkih albuma na gramofonskim pločama baciti u smeće. Kiša je oprala,smočila i u nepopravljivu papirnatu kašu pretvorila omote ploča Jimmy Hendrixa, Bruce Springsteena, Bob Dylana, Talking Headsa, Dire Straitsa…. cijelo jedno novčano bogatstvo je uništeno. Naime, gramofonske ploče su vrlo tražena roba za kupnju i prodaju i preživjele su navalu digitalne tehnologije i CD-a, devedesetih godina, a u zadnje vrijeme proizvodnja ploča je u velikom usponu. Praktički, svaki novi album koji se objavi u svijetu može se naći i na vinilu, čak i domaćih izvođača. Analogni zvuk i osjećaj fizičkog predmeta, albuma omiljenog benda u rukama sa fotografijama i tekstovima i svim podacima je jednostavno i dalje čaroban i privlačan milijunima ljudi koji žele imati nešto trajno. Da je vlasnik ovih uništenih vinila samo stavio oglas na Njuškalo sasvim sigurno bi nešto zaradio na njima. Ovako,ostaje prizor od kojeg zaboli duša svakog ljubitelja dobre rock glazbe.

Šteta, baš šteta.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here