Kako je HNS na rastanku „metnuo“ Hrvatskoj

Foto:facebook

Autor: Marjan Gašljević

U narodu je odavno poznata poslovica „najopasniji je konj koji crkava“. I upravo mi tako nekako izgleda i silazak jedne od najstarijih stranaka u novoj višestranačkoj Hrvatskoj s hrvatske političke scene. „Sprovod“ te stranke upravo gledamo kroz prosvjed na Trgu. Ne, nisu učitelji koji prosvjeduju i štrajkaju ništa krivi, to je njihovo pravo. Pravo na prosvjed i pravo na štrajk. Pravo na plaću koja omogućava dostojanstven život ali i plaću u razini državnih službenika i zaposlenika iste stručne spreme i odgovornosti.

To što se druge skupine hrvatskih građana nisu spremne organizirati te tako organizirani ući u fajt za svoja prava i svoje dostojanstvo, to je apsolutno njihov problem. Ako, primjerice, milijun hrvatskih umirovljenika smatra da narušavanje njihovog dostojanstva nije kopanje po kontejnerima nakon čak i punog radnog staža ako bračni partner nije radio, to je zbilja njihov problem. Kako reče ono neki lik „nek kopaju“. Ono nešto preko tog broja „ne kopa“, u stvari, ti nikada niti nisu „kopali“. A izborne brojke su neumoljivo egzaktne. Pa za koga glasuju ti koji kopaju? Glupost ili samo skleroza?

Što ne štrajkaju, primjerice, zaposleni u realnom sektoru. Pa, ljudi, nemaju vremena. A i oni koje su u tom sektoru sindikalci „povukli“ u štrajk brzo su završili na burzi rada, a njihova firma u smrtnom zagrljaju stečaja. Sjećate li se koliko smo svijeća samo palili u Sisku za propale sisačke tvornice? Više, recimo, niti profesionalni sindikalci ne bubnjaju ulicama Pule za Uljanikom. Oni su svoje odbubnjali isprativši radnike u njemačka i talijanska brodogradilišta. Za sindikalce će uvijek u proračunu biti dvoljno novca, a vole oni i zasjesti na čelo neke strančice gdje će opet parazitirati na uvjeravanju, recimo, umirovljeničke populacije „strašeći“ premijera uzdignutom šakom: „Štrajkat će mo do smrti.“

Hrvatska narodna stranka kao profesionlana nakupina univerzalnih uhljeba koja je svoju snagu i financijsku moć uvijek crpila iz sinekura preko kojih su sisali novac javnih poduzeća zadnjim svojim saltom, ulaskom u koaliciju s vladajućim HDZ-om, što im je bio jedina preostala mogućnost opstanka, trebali su tu evidentnu prevaru birača bar na neki način pokušati zamagliti. Najbolje je „pucati“ na empatiju, a ljudi su najosjetljiviji na djecu. Odigrali su na tu jedinu moguću kartu zaklinjući se u „spas Hrvatske“ reformom školstva nužnom u svim segmentima što je bilo i jest svima jasno istovremeno se potiho čvrsto držeći za izdašne sise javnih poduzeća.

Do zadnjeg su, kao, ucjenjivali Vladu izlaskom iz koalicije, a i najnaivnijem hrvatskom građaninu bilo je jasno da se radi o ispraznim pričama i da, ako će netko izaći iz koalicije, će to biti ni manje ni više do Andrej Plenković. S tim su se prijetnjama razbacivali do razine vica. Posebno je vickasta bila njihova silna „briga“ za hrvatsko obrazovanje, a u toj je priči sindikalno vodstvo zaposlenih u obrazovanju osobno preuzela sama resorna ministrica „paleći“ pokret koji, kada se razbuktao, više nije trebalo gurati već je išao neminovnim tijekom inercije, a tad se ona „izuzela“.

Čini mi se da se u startu malo zajebao i sam Premijer. Vjeran svojim prokušanim taktikama čekanja i zamaranja protivnika, preokupiran svojim europskim prioritetima nije na vrijeme politički odreagirao možda pomalo naivno vjerujući da ova „konjska crkotina“ ipak ne može toliko jako udariti. Konj je crknuo, a jeka udarca još uvijek titra uvelike zahvaljujući i drugim pritajenijim političkim parazitima koji se nisu imali hrabrosti ritnuti ali prikriveno topču održavajući jeku.

Učitelji su, na koncu, nešto dobili. Dobili su i neki drugi ni krivi ni dužni. Konj je crknuo. A, na koncu, izgubili smo svi. I djeca, i roditelji, i učitelji. Kako ono nekad davno reče kralj Pir kod Askula: „Još jedna ovakva pobjeda i propali smo.“

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here