A danas su trebali biti u školi

Autor: Marjan Gašljević

Naravno, ni danas mi unuci nisu išli u školu. Ostali su na „čuvanju“ kod bake i dede. Kao i svaki dan i danas trebamo osmisliti sadržaj s kojim će mo ih zabaviti i, po mogućnosti, korisno iskoristiti vrijeme. I njihovi prijatelji iz susjedstva su kod svojih baka i djedova i tko zna gdje još zavisi kako su im se roditelji snašli. Na igralištu između zgrada ni žive duše. Prepušteni smo, dakle, sami sebi i svojim idejama. U pregovore sam ušao s dva prijedloga. Prvi je da ponovimo nešto gradiva koje su učili dok je trajala škola. Drugi je prijedlog da smislimo gdje će mo i kuda van na svježi zrak i dalje od računala. Bez puno razmišljanja jednoglasno je donijeta odluka da idemo van prošetati do Starog Grada.

I tako oboružani bocom vode i još nekim sitnim potrepštinama za „ne bilo treba“ krenusmo sa Zibela Preko Svete Marije do Starog Grada. Dva koraka naprijed, tri unatrag. Tako, otprilike, mi hodamo.

I dok famozna „škola za život“ otmjeno crkava mi smo se organizirali u malu „školu u prirodi“.

Pozdravili smo Svetu Mariju uz jednu „Zdravu Mariju“ a onda nam je interes privukao „capraški“ vodotoranj. U prvi mah Luce i Matko su se čudili od kuda onaj „naš“ vodotoranj odjednom tu dok im nisam objasnio da to nije onaj naš već, eto, capraški. Može li se do njega? Da li je zaključan? Kod koga su ključevi? Radi li? Kako bi se popeli na njega? Hmmm!

Željeznički tunel i vododerina u šikari pored njega iznebuha su aktivirali priču o „zlatnoj kočiji“ i tajnim tunelima ispod Siska. Luce je odmah predložila i već krenula u šikaru da potražimo tu zlatnu kočiju, a Matko je ustvrdio da je „sigurno tu“. Potragu za zlatnom kočijom koju su, prema legendi, Turci zakopali tu u nekom od tajnih tunela ispod Siska odgodili smo za neko drugo, toplije vrijeme. I dok smo pretresali varijante priče i svega okolo nje iz željezničkog je tunela zatutnjao vlak i odmah nam okrenuo temu. Pokušali smo potrčati za vlakom koji je zamaknuo preko „Željeznog mosta“.

I dok smo stajali na „Željeznom mostu“ raspravljali o nabujaloj Kupi, polusrušenoj rafinerijskoj zgradi, hrđavim bazenima za naftu u kojima bi se, po Luci, možda moglo i kupati protutnjao je još jedan vlak, a klinci su uživali poskakujući s mostom. Zašto u njima više nema nafte? Tko je srušio krov zgrade? Zašto je Rafinerija tako hrđava? Hmmm!

Pored mosta nalazi se polusrušena čuvarna u kojoj je nekad davno sjedio „čuvar mosta“. Radnog mjesta „čuvar mosta“ u željezničkoj sistematizaciji nema već više od 60 godina kao niti stanara u bunkeru iz Drugog svjetskog rata uz željeznički nasip gdje je taj čuvar s obitelji stanovao. Bila je to priča jednog mog starijeg kolege koji je u tom bunkeru rođen. Zanimljiva priča.

Stari Grad sisačka povijesna znamenitost o kojoj čak ni svojim malcima nemam više puno za pričati. Luce mi reče da se ne moram truditi jer su ona i Matko istražili cijelo to područje sve do ušća. Ipak su provjerili da nisu slučajno vrata muzeja otvorena pa da malo razgledamo postav u kojem su ima neki artefakti ostali u sjećanju pa bi ih, kako Matko kaže „samo pipnuli“.

U „Bitci pod Siskom“ sudarili su se Luce i Matko svatko u svom dvorcu. Bitka je završila nerješeno, a ratnici su se okrenuli drugom interesu gdje su i mene više uključili. Bacili smo se na sakupljanje i prepoznavanje biljaka. Od koprive, stolisnika, maslačka i hrpe drugih biljčica na nasipu uz stazu. Svaka biljka ima svoju priču a Luce ih već dosta raspoznaje. Matko je jedino siguran u otrovni bršljan i koprivu koju je poodavnu itekako upoznao kada je biciklom sletio u bujan nasad.

Poslije dugotrajne, višesatne šetnja čak i varivo od kelja jede se u slast.

A danas su trebali biti u školi.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here