Ne vrijedi, sve više mi smetaju studeni

Autor:Miroslav Šantek

Dolaze snegovi, ne vredi sve više i više mi smetaju studeni…to je stih iz pjesme Remorker s albuma Đorđa Balaševića –  Tri posleratna druga, objavljenog prije točno 30 godina. Nekako, kako se broj zima nakuplja i na računu mog života, sve više mi počinju smetati hladni dani, vjetrovi, niske temperature, svaki prosinac postaje hladniji, pogotovo kad ga osjetim na svojoj koži.

Ono malo zubatog sunca kad već popodne nestane, tad hladan vjetar zavlada zemljom. Minus “zapeče”, rijeka automobila umornih vozača iz smjera Zagreba se vraća s posla i gmiže zadnje kilometre pored sisačkog Zelenog brijega do spasonosne topline kuća i stanova. Još jedan radni dan je završio, a vikend je daleko. Sutrašnje hladno jutro čeka sve njih. Rotor se zasvijetlio od automobilskih farova, a ja sam ostao na cesti. Pješke, pod udarom hladnog vjetra, trebalo mi je sklonište od minusa koji se počeo hvatati oko mosta pored Kupe, prastarog, napuštenog kioska kraj “Mlinara” pored kojeg ljudi pišaju. Ne mogu izdržati, olakšaju se, brzo zamaknu u mrak, a za njima ostane isparavajući trag. Iz obližnje pečenjare mami miris ćevapa, pečenog mesa, krumpira – leti hladnim zrakom niz ulicu. I vlak je stao. Stigao je s Glavnog zagrebačkog kolodvora i ispustio rijeku ljudi koji se zamataju šalovima i ubrzavaju korak.

Spas mi donosi autobusni kolodvor. Osvijetljen u noći izgleda kao napušten. Nikoga nema na peronima osim usnulih autobusa, a čekaonica je topla i ugodna. Radijatori šire toplinu, čovjeku se odmah prispava, zadrijema, poželi da ne ode s ovog toplog mjesta na kojem se svako malo otvaraju vrata kroz koja ulaze ljudi željni topline. Moj autobus dolazi za 27 minuta koje mi krati zagrebačka Azra sa slušalica i neponovljiva koncertna atmosfera zagrebačkog kluba Kulušić gdje je snimljen album Ravno do dna, daleke 1981. Hajde uzmi me sa sobom, uradi mi sve što znaš – pjeva Džoni. Padaju mi na pamet beskućnici ili ljudi koji su se preračunali i zakasnili na zadnji vlak ili autobus i moraju negdje provesti noć, a oko ponoći sve će se zatvoriti.

I autobus stiže. Hladan i neudoban. S klincima s pokazima u rukama. Klizi kroz lijepo osvijetljen i okićen Sisak, stenje, škripi i odvozi me u noć. Kući.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here