Zadnji je dan mjeseca studenog u kojem je više kišilo nego što je bilo studeno. Na samom kraju je studeni ipak malo ostudenio taman toliko da najbolji svjetski advent, onaj u Zagrebu, može započeti. Šestica staje na Trgu kojeg sam osobno uvijek zvao Jelačić placem dok mu je službeno ime bilo Trg Republike. Danas kad su mu opet vratili ime nadjenuto 1848. godine po banu Josipu Jelačiću sve češće se zatičem da ga intimno imenujem Trgom Republike. Subota je uvečer i na Satu stoji da je pet do osam. Izlijećem iz već spomenutog tramvaja i eto me na Trgu. Za došašće ga obično prepune drvenim kućicama, štandovima, šatorima; birtijicama svake fele. Dileri prodaju iluziju predbožićja pa Trg nalikuje na ogromno vašarište kakovo je jednom i bio: na Harmicu. Jedino što će se „tridesetina“ koju bi trebala uprihoditi Metropola i opet preliti u privatne džepove metropolonačelnikove bratije.

Žurim na predstavu Imaginarna Europa koju će večeras u prepunom Zekaemu odigrati Europski teatar. Ovo mi je treća od tri predstave koje će ove sezone izvoditi. Moraš skupit’ sve! Ansambl sam već dobro upoznao: Tenzin Kolsch, Claudia Korneev, Tina Orlandini, Adrian Pezdirc, Jaśmina Polak i Jan Sobolewski. Ta imena mi prije dva mjeseca nisu apsolutno ništa značila. Preksinoć su malo igrali, a više pjevali Erasmusa. Vječitog malograđanina odgledao sam čak dva puta. Hitam Gajevom krcatom štandovima s hranom i ljudima koji nešto žvaču. Čitavu ulicu ispunio miris jeftinog biljnog ulja zagorenog na plinskim plamenicima. Malo mi ide na povraćanje. Ljudima to ne smeta. Veselo mljackaju fritule, germknedle, masne kobasice i viršle u puter štangicama.

Prava Harmica! Vašarski šušur! I to bi mogla biti slika za prispodobu neke Europe zadriglih ispičutura što kradimice podriguju nakon nadušak ispijene krigle piva kojom zališe masne adventske delicije. Prizor Zagrepčanaca i gostiju im iz provincija što prežderavanjem krate vrijeme do dolaska malog Isusa. U brzom hodu napuštan tu sliku. Večeras ću se pokušati nahraniti nemrsnom, duhovnom hranom; u kazalištu. Nemam kartu, samo je moje ime na popisu pa me negdje na stepenicama čeka crni komad kvadratne spužvaste sjedalice. Dvorana Istra dupkom je ispunjena; prvo mjesto nalazim tek u visokom mezaninu. Čitava pozornica je jedan veliki crni kvadrat uramljen bijelim. Zapravo veliki crni pravokutnik četri na tri koji na samom početku predstave glumi Maljevičev Crni kvadrat kako saznajem u sukcesiji. Programska slika razdoblja likovnosti koji nazivamo suprematizmom dobar je uvod prema još jednoj fantaziji Europe. Poznata lica Europskog ansambla izgovaraju replike na engleskom; asocijacije na disocijacije europskih sastavnica. U dnu pozornice veliki križ s razapetim Kristom.

Glumci skidaju crni pokrov koji je glumio Maljevičev Crni kvadrat da bi se ispod ukazala Géricaultova antologijska slika: Splav Meduze. Glumci skidaju sve sa sebe i u časku započinje uprizorenje tragičnog brodoloma.

Dana 2. srpnja 1816. godine francuska fregata Meduza je udarila u greben Banc d’Arguin nadomak zapadnoafričke obale. Kapetan i oficiri su se ukrcali na šest čamaca za spašavanje sa samo nekolicinom putnika. Ostalih 149 putnika i članova posade je ukrcano na improvizirani drveni splav koji je kapetan vezao za čamce za spašavanje da bi ih kasnije otkačio i napustio. Sljedećih trinaest dana splav Meduze je prošao kroz pakao smrti, bolesti, pobune, gladi i kanibalizma. Samo je petnaest ljudi preživjelo plovidbu. Francuska vlada pokušala je prikriti najgore detalje incidenta. Istina o pravim događajima izišla je na vidjelo tek kada je brodski kirurg, jedan od preživjelih sa splavi, objavio detalje nesreće. Géricault se osjetio pozvanim da ustane protiv društvene nepravde i napravi sliku o borbi čovjeka protiv prirode. Kako bi postigao što veći nivo autentičnosti razgovarao je s preživjelima i napravio brojne studije mrtvih i umirućih u bolnicama prije nego je počeo slikati finalno platno. Čak je pronašao preživjelog stolara s Meduze i dao mu napraviti kopiju prave splavi. Obrijavši glavu Géricault se 28. lipnja 1818. zatvorio u atelje iz kojeg je izašao tek u srpnju 1819. kad je djelo bilo dovršeno.

Brodovi, slike brodova i brodoloma još jedna su intrigantna imaginacija Europe. Od brodova što su tragali za Novim Svijetom, do brodova što su blagom iz tog Novog Svijeta izgrađivali Europu; od brodova što su tom Novom Svijetu odnosili boleštine do brodova koji su nam iz Novog Svijeta donijeli krumpir, kukuruz i duhan. Od brodova što su Afričke slobodne ljude pretvarali u robove, do brodova koji sakupljaju morem zarobljene Afrikance što na splavima plutaju Sredozemljem u nadi da će se slobode domoći na starom kontinentu; u Europi. Na kraju prvog dijela predstave puzzle od Splavi Meduze biva raskopan. Svjetla se pale a ansambl poziva publiku da u pauzi pomogne složiti novu pozornicu, novu slagalicu s naličja Splavi.

Drugim dijelom predstave pozornicom će dominirati Delacroixova slika: Sloboda vodi narod. Na slici je prikazan moment iz srpanjske revolucije 1830. godine u Francuskoj protiv burbonskog kralja Karla X. Delacroix prikazuje revolucionare kako jurišaju ravno na promatrača. Likovi izranjaju iz maglovitog dima. U daljini se vidi panorama Pariza s tornjevima katedrale Notre-Dame, na kojoj su pobunjenici podigli trobojnicu: crven-bijeli-plavi. Kao na slici Splav Meduze, Théodorea Géricaulta, leševi leže u širem prvom planu, dok dječak koji kleči čini donji dio piramidalne kompozicije kojoj je na vrhu ispružena ruka Slobode sa zastavom. Njen grčki profil i gole grudi podsjećaju na antičke skulpture, dok njena uspravna figura i lelujava odjeća potvrđuju njenu alegorijsku ulogu. Koristeći antičke elemente Delacroix nostalgičarski i romantičarski priziva izvorne republikanske osjećaje.

Pomislim kako bi kraj, poslije svog tog pompoznog i figurativnog europskog romantizma, bilo dobro začiniti nekom apstraktnom slikarijom programske vizije Europske budućnosti; makar i opet s Maljevićem; Bijelo na bijelom, na primjer. Ipak, namjesto fugolikog zgotavljanja ovog, za sada, estetski pretencioznog preispitivanja europskog usuda redatelj se odlučuje za montypytonovski zaokret: „A sada nešto sasvim drugačije!“. U prvi plan dovode velikog raspetog Isusa što je cijelo vrijeme čamio u polumraku dna pozornice figurativno asocirajući na nefigurativnog Maljeviča što me valjda i zavelo u vlastitu uobrazilju svršetka. Ubrzo postaje jasno da će poljski glumački par grand finale izvesti u kabaretskom stilu.

Replike postaju oštre; grublje, direktnije. Riječi slične onim kojim Hebdoovci časte Proroka, samo je ovaj puta njihova žaoka okrenuta Raspetom. Postaje nedvosmisleno jasno da dramaturg baš ne ljubi lik i djelo Isusa Krista. Dapače. Da riječi ne dolaze s pozornice lako bi se mogle okarakterizirati govorom mržnje. Čuje se odobravanje s tribina. S bine dolazi pitanje razloga nagnuća Kristove glave. Je li to on šnjofka desno podpazušje? Usmradilo mu se valjda? Publika u deliriju. Zasprejani Isus prilično dobro podnosi dezodoriranje. Ja malo teže. Stasit momak iz reda ispred u znak odobravanja skinuo je košulju. Prisjećam se naturalističkih scena Gibsonove Pasije. Okupacije u 26 slika. Sve je to ništa. U životu nikad nisam bio na većem skupu Kristovih mrzitelja. Zapravo, samo sam se jednom osjećao lošije i osamljenije na jednoj predstavi, jedne srijede davne 1985. u Jugoslovenskom dramskom na predstavi Kolubarske bitke, strategijske drame Dobrice Ćosića u dva dela. Za vrijeme aplauza na monolog Miše Janketića kad se ordinarni teatarski nacionalizam rastočio u frenetično srbovanje publike molio sam boga da nitko ne prokljuvi da ne aplaudiram. Ovome danas sigurno aplaudirati neću; neovisno o neupitnom umijeću glumaca predstava ne zaslužuje moje odobravanje. Dovoljno je jezovit i sam osjećaj da se zbog sklonosti Isusovom nauku može nastradati.

Kraj predstave! Dobro je. Nisu shvatili. Poput Petra hitam na Trg, na advent, k svojima. Ostaje mučna slika mladića bez košulje što stoji u gledalištu dvorane Istra. Živom spomeniku svim povodljivim mladićima što skinuše košulje pa se goli do pojasa prihvatiše posla: u Jasenovcu, u Jadovnom, na Kočevskom rogu; u Veleprometu, Ahmićima i Srebrenici, dohvatiše kame i rijeke ljudi prerezanih vratova razbacaše po Jazovkama i drugim dubokim grotama i škrapama lijepe naše.

Tješim se da ovo frljićevsko zazivanje konačnog obračuna s raspetim Isusom možda nikada neće proizvesti niti jedan prerezani vrat iako znam da su mnogi fašizmi i totalitarizmi dvadesetog stoljeća započinjali baš na finim i kulturnim mjestima: novinskim uredništvima, atelijerima, akademijama, pozorištima.

Tješim se da je artistički upitan kraj ove predstave smišljen tek da bi provocirao kritiku da predstavu nazove kontroverznom. A biti kontroverznim je conditio sine qua non financijskog uspjeha predstave. Biti kontroverzan dobra je reklama za veću posječenost priredbi. Ideal je biti kontroverzan kao Tomov Sin kad podiže kontroverzni mač, a zapravo kontroverzni križ, pozdravljajući publiku kontroverznim zadomspremni. Jer da nema te kontroverzije tko bi još slušao sladunjave i plagirane ABBA-pjesmuljke.

Tješim se da je vrijeđati i ismijavati tuđe osjećaje i uvjerenja moguće još samo s pozornice, da militantni sekularizam, jednako kao i crna i crvena mu militaristička braća, postoji samo u ekstremnim marginalnim skupinama i subverzivnim ne vladinim organizacijama. Prezirati tuđa uvjerenja ili još gore, pokušavati ih prevesti vlastitoj vjeri, krivi je i najteži oblik ljudske netolerancije.

Tješim se da je Europa dovoljno sazrela, pa da joj se ratovi i mrtvaci više ne mogu ponoviti, ali i letimičan pogled na potkapacitirane i korumpirane EU diplomate, i pučane i socijaliste i one treće, govori mi da mi utjeha stoji na klimavim nogama.

Tješim se da su moralne poruke što ih u Novom Zavjetu ispisaše biografi Isusa Krista možda ipak uhvatile dublje korijene u protekla tri frtalja stoljeća skoro pa mira u Europi, ali kad pogledam kako su kapital i liberalna ekonomija materijalističkim nožem kirurški precizno rastočili došašće u plastične pivske čaše i posudice s masnom hranom dvojim da mi je nada uzaludna.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here