Iz Siska s ljubavlju – Pisma ljeta 1980.

Autor: Aleksandar Olujić
Fotografije: Bruna Vrljičak, Marjan Gašljević

U sisačkom Hotelu Panonija prošli je tjedan javnosti predstavljena knjiga Jelene Trpković „Sisak – Dubrovnik, pisma ljeta 1980.“. Knjigu su predstavili njen urednik Đuro Tadić, dr. sc. Sagita Mirjam Sunara i pjesnik Petar Gudelj, a ulomke iz knjige su čitali dramska umjetnica Urša Raukar i pjesnik Enes Kišević.

Ulazimo u „Panoniju“ i na vratima male sale „sudaramo“ se s Đurom. On nosi u ruci nečiji kaput, valjda u namjeri odnijeti ga u garderobu. Prijateljski pozdrav i stisak ruke. Veli kako Mile (Stojić) nije tu, iako je trebao doći. Mile je, naime, napisao pogovor knjizi. Ima smrtni slučaj u obitelji, veli Đuro, i s puta se vratio u Sarajevo. U sali nas dočekuje Sagita, onako kako to ona zna. Toplo, ljudski, prijateljski. Zbog promocije je došla iz Splita, ali je povela sa sobom i svoje studentice pa će, kaže, sutra s njima obići Park skulptura Željezare Sisak.

Ogledam se po sali i primjećujem stol na sredini sa stolicama oko njega i još ukrug poredane stolice. Pozdravljamo se i sa Sanjom koja će poslije na klaviru pratiti svog učenika Lovru. Njih dvoje kao i Eva i Marta glazbom će uljepšat večer. Ljudi pristižu, Stela i Marija došle su iz Kostajnice, evo i Alme… Tek što smo sjeli dolaze Jelena, Urša, Petar i Enes, a za njima Đuro pa večer i službeno može početi.

Knjiga „Sisak – Dubrovnik, pisma ljeta 1980.“ nastala je na temelju pisama koje je mlada akademska slikarica Jelena Trpković iz Siska, gdje je boravila u sklopu željezarine Likovne kolonije 1980., pisala svojoj ljubavi, pjesniku Milanu Milišiću, u Dubrovnik. Uz dijelove njenih pisama i Milišićevog odgovora koji čine prvi dio knjige, u drugom dijelu su njena sjećanja na Milanovu pogibiju, događaje poslije toga i reminiscencije iz djetinstva, mladosti pa sve do danas.

Đuro kaže da je ovaj stol stavljen na sredinu kako bi svi mogli sjediti oko njega. Ima smisla. Stol kao okupljalište a ne kao nešto što dijeli one koji sjede za njim od onih u publici. I ova Jelenina knjiga je neka vrsta stola za kojim svi sjedimo skupa i dijelimo njenu intimu.

Đuro brzo u vatru gura Sagitu i ona nam priča kako je u svojem istraživanju, u okviru projekta očuvanja skulptura u Parku skulptura Željezare, intervjuirala kipare koji su ih izrađivali, ali i druge umjetnike koji su sudjelovali u radu Kolonije. Tako je stupila u kontakt s Jelenom i ona je pristala na razgovor. Sagita i Tina su je dočekale na stanici, usred jedne puste sisačke noći. Jelena je sa sobom donijela snop pisama što ih je iz ovog grada slala Milanu u Dubrovnik, a Sagita je pročitavši ih čim je srela Đuru rekla mu za njih i… rodila se ideja o knjizi.  

Gledam Sagitu dok govori. Riječi upućene nama u publici, emocije lete Jeleni. Govor tijela dok priča kako je prvi puta čitala pisma. Jelenine oči i ruke.

Ulomke iz knjige, dijelove pisama i drugih tekstova Jelene Trpković čitala je naša poznata glumica Urša Raukar, dok je ulomke iz pisma Milana Milišića i njegovu pjesmu „Koga nema“ čitao pjesnik Enes Kišević, dok se Petar Gudelj prisjetio književnog natječaja na kojem je Milan Milišić učestvovao i druženja s njim koja su se zbila u godinama nakon toga.

Dok Urša čita njena pisma, Jelenine oči se sjaje. Da ne bi krivo shvatili, u tim pismima nema nekih posebnih pikanterija, čitaj vulgarnosti, za kojima danas vape nazovi mediji. Nema niti nekih novih, do sada skrivenih, detalja o akterima tih vremena. Ali, ono čega ima su osobna, intimna sjećanja na jedno vrijeme, Jelenino srce na dlanu i miris neisplakanih suza.

Dijalog pisama. Urša i Enes su Jelena i Milan.

Petrova sjećanja.

Emocije, emocije, emocije!

Milan Milišić rodio se 6.srpnja 1941. u Dubrovniku. Bio je književnik i prevoditelj, predavač na katedri za engleski jezik i književnost na New York University, dramaturg u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku i osnivač male scene Bursa… Poginuo je 5. listopada 1991. kada je pred vrata njegovog stana pala granata kao, vjerojatno prva, civilna žrtva napada na Dubrovnik. Jelena Trpković je nakon njegove smrti ostala živjeti u Dubrovniku sve do 1999. kada se vraća u Beograd.

„I na mene je pala ta granata od 120 mm i samo je bilo pitanje ko će da ustane ispod stola – gde smo se bili sakrili – da pogleda supu koja je vrila. On je rekao: ‘Ja ću da ustanem’, eto to je… (…) Putovala sam dvanaest puta tih ratnih dana na relaciji Dubrovnik – Beograd i obratno. Svim mogućim i nemogućim prevozima i putevima. Prelazila sam granice bez strepnje, a prenosila svašta. Mi koji smo tako putovali, bili smo jedina veza ljudima, po nama su slali lekove, nakit, pare. Jednom i protezu za nogu. Mađarski carinici nepogrešivo su znali šta je u tim paketima i ne malo puta bi uzeli nešto, ili tražili da im kupim sat marke Citizen. (…) U Beograd sam se preselila na dan početka bombardovanja Srbije. I volim da sam bila u Dubrovniku i nisam videla radost Beograda kada su tenkovi išli na Hrvatsku. I da sam bila u Beogradu za vreme bombardovanja da ne vidim kako se Dubrovnik raduje.“ – (Sisak – Dubrovnik, pisma ljeta 1980.)

Prije promocije želio sam Jeleni postaviti milijun pitanja. Gledajući je u oči, te večeri, nisam se sjetio ni jednog. Na pamet su mi pali stihovi Milanove pjesme:

‘Ulica koja će se zvati mojim imenom
Neka bude strma
Neosvjetljena —
Gospoda da u njoj slobodno prnu
Pijanci da puste glasa, mačke
Da se prče u veljači
Kiša da je dere
Studen u studenom
Kozomor i tlapnja besanih daju joj boju
I ti, još dijete
Da se prvi put u njoj poljubiš
S jednim, sklapajući oči
Upućujući svoje čiste misli
Onom drugom.’

Pitao sam je: ‘Nosi li koja strma ulica Milanovo ime?’

‘Ne’, rekla je’, ne nosi, ‘a i nije na meni da ja to tražim.’

Završit ću ovu priču isto onako kako je Mile Stojić završio svoj pogovor Jeleninoj knjizi – stihovima Milana Milišića:

   ‘Onkraj Grada zastasmo: Vihorile su njihove crne zastave u dimu
   Tu je trebalo da padne odluka, bez suza
   Neko je od nas morao da ostane tu, u nemilom pesku
   I u toj raspodeli da mu pripadnu uspomene.’

(Volele su me dve sestre skupa)

 

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here