Konačno akcija

Autor: Marjan Gašljević

Neke događaje zbilja je teško zaboraviti. Jednostavno, pogledaš datum i sjetiš se. I ako se je to zbilo prije, eto, 28 godina uspomene su žive kao da se desilo jučer. Događaj sam opisao u „Dnevniku jednog Tekuta“ ali i prikupio mnogobrojnu dokumetaciju nastalu pred, u i poslije događaja. Naravno, prvenstveno zbog pijeteta prema poginulim, mnoge okolnosti i dešavanja ću propustiti spomenuti međutim ostaje gorčina zbog neodgovornog ponašanja, ostaje žal zbog neučinjenog, ostaje tuga za stradalima.

Tih kasnih jesenjih dana, kada bi se po banijskim dvorištima pušile «vesele mašine», kada bi revni domaćini «krvarili ruke» pripremajući poznate češnjovke, čvarke i danke, isti ti vrijedni ljudi smrzavali su se u zemunicama, navlačili reumu u blatnim tranšejama, očiju uprtih preko Kupe, Gline i Save, a mislima prema Zagrebu, Ivancu, Zelini… gdje su im obitelji, premještane od doma do staje, od sportske dvorane do napuštene tvorničke hale, oblačile po Caritasovim skladištima davno probranu robu i hranile se hranom davno prošlih rokova trajnosti. Upravo tih dana dobili smo zadaću da operativci i ja pripremimo teren za smještaj kompletne brigade koja nam je pretpočinjena iz Zagreba. Za smještaj je određena zemljišna prostorija od s. Preloščica do s. Gušće. Sa zapovjedništvom brigade, koje je došlo na izviđanje područja, vrlo brzo su dogovoreni svi detalji oko smještaja, rasporeda i svih drugih elemenata za smještaj ovako velike postrojbe. Kako smo informirani, 102. brigada popunjena je po sklopu ljudstvom i oružjem. Ostala tehnika nije bila u cijelosti dodijeljena, ali za nas je i ovako opremljena postrojba bila prava blagodat. Borbenog iskustva postrojba do tada nije imala kao niti ozbiljnije obuke, ali, uvjeravali su nas zapovjednici, ljudstvo je spremno za borbu i znanjem i voljom.
Hodnju brigade iz Zagreba preuzimali smo, standardno, u Lekeniku i bojnu po bojnu uvodili u predviđena područja rasporeda. Odmah po razmještanju postrojbu smo «pritisnuli» da se organizira obuka u svim razinama i specijalnostima. Operativac i ja dobili smo zapovijed da izvršimo procjenu bojne spremnosti brigade, te da u što kraćem roku ažuriramo, uz višestruke provjere, brojna stanja svih podređenih postrojbi. Kako ranije rekoh, našli smo kvalitetan način za provjeru brojnih stanja većine postrojbi, osim onih nekoliko koje nisu bile pod našim nadzorom i na našim platnim spiskovima, ali te i nisu predstavljale neku veliku silu (osim najčešće u pravljenju štete) i s njima i tako nismo ozbiljno računali. Ove aktivnosti Božo nije iznosio na koordinacijama i, općenito, vrlo je malo razgovarao o upotrebi, kako 102. brigade, tako i o eventualnim drugim aktivnostima ostalih postrojbi. U to vrijeme počelo se i s formiranjem domobranstva u Sisku, a posebno radosna vijest bila je da raspolažu s nekoliko tisuća domobrana. Kada smo zatražili da vidimo postrojene vojnike doznali smo da su «vojnici u računalu», a nakon nekoliko uzastopnih inzistiranja došli smo do Željezarinog i željezničkog zaštitnog voda s nekoliko desetaka ljudi. Zanemarivši ovu veliku neozbiljnost za tako ozbiljno vrijeme, ipak smo raspolagali s drugom velikom snagom koja je uvelike prelazila potrebe obrane, što je značilo da su napadna djelovanja na vidiku. I same obavještajne procjene snage neprijatelja govorile su u prilog ovom razmišljanju. Ostalo je pitanje gdje izvršiti napadna djelovanja, jer za cijelo područje nemamo snaga, i s kojim postrojbama, vodeći računa da se ne ugrozi linija obrane niti u kojim uvjetima. I operativac i ja svjesni smo bili tereta odgovornosti, jer donijeti procjenu borbene spremnosti postrojbe veličine brigade nije samo vojničko pitanje, ono zadire i u neke druge segmente. Danonoćno smo tih nekoliko dana obilazili tu postrojbu, čak i provocirajući neke situacije. Od zapovjednika brigade do zadnjeg vojnika kojeg sam upoznao, mogu samo kazati da su to divni ljudi. Odmah su uspostavili odličan kontakt s mjesnim stanovništvom, gdje bismo svratili željeli su nas počastiti, spremali su se roštilji, kotlovine, fiševi… Razumjeli smo ih, do jučer su radili u svojim poduzećima i poslije uživali u toplini obitelji, a sada na nekim mjestima ih je dijelila samo širina Save, banuli su u neki drugi svijet koji, očito, uopće nisu razumjeli, niti smo im ga mi mogli dočarati. Rat, na žalost, nije piknik.
I nad ovim stranicama dnevnika dugo, dugo sam razmišljao, bezbroj puta ih čitao, listao naprijed – nazad. Želio bih da se događaji na njima zapisani nikada nisu dogodili, a kako je to nemoguće, i njih ću opisati i sjetiti ih se samo osobno, prvenstveno iz poštovanja i pijeteta prema onima koji su tada pali, ranjeni, a i svima koji su sudjelovali.
Božo nam nije dao puno vremena, vrlo brzo smo se morali izjasniti i dati procjenu. Teško je bilo kazati, a morao sam, ta postrojba tog momenta jednostavno nije bila spremna za borbena djelovanja. Za obrambena pod određenim uvjetima da, ali za napadna djelovanja, posebno u složenijim uvjetima, ne. Upoznati smo s osnovnom zamisli zapovjednika o napadnim djelovanjima na desnom krilu zone odgovornosti kako sam i osobno predvidio. Razmještaj 102. brigade na lijevom krilu bio je odvraćanje pozornosti od prave namjere uporabe te postrojbe tako da je i većina časnika zapovjedništva, koji nisu bili upoznati sa zamisli, bila uvjerena da će ta postrojba biti korištena za proširenje sunjskog mostobrana. Sama osnovna zamisao i plan uporabe postrojbi bio je izvrstan, spominjana 102. brigada u principu je trebala izvršiti onaj dio zadaće za koji je i rečeno da je sposobna, obranu. Analizirajući plan napadnih djelovanja pored već razvijene isturene središnjice veze, došao sam do zaključka da sustav veza na tom području moram još ojačati, odnosno uspostaviti središnjice veze na koje će se moći osloniti postrojbe koje će sudjelovati u akciji upravo iz razloga što iste nemaju zadovoljavajuća sredstva veze s kojima će moći komunicirati na osvojenom području do uspostave žičnih veza. Za ovu namjenu Operativna zona dodijelila mi je tri kompletna 400/20 W rtps-a (radio-teleprinterska sustava), za koje sam žurno morao osigurati i obučiti posade. Sustav je postavljen na kabinu TAM-a 110, a opslužuju ga četiri vojne osobe koje sam pronašao, što u svojoj postrojbi veze, što u 2. gbr. Iako su svi imali VES, za poslužioce ovog sustava ipak sam organizirao četverodnevnu obuku u Velikoj Buni.
Tih nekoliko dana očekivanja, a nitko nije znao, osim, naravno, Bože, dan početka akcije, protekli su u velikoj napetosti. Pomalo izgubljeno tumarao sam okolo provjeravajući razne sitnice i očekujući trenutak kada će pasti zapovijed za pokret. U zapovjedništvu je zavladala tišina, svi su čekali zapovijed za napad.

Zazimilo je. Vani suhomrazica. Božo konačno prekida neizvjesnost. Žurno u tijeku dana moram posade na rtps-ovima rasporediti na teren upravo onako kako ćemo se toga jutra dogovoriti. Ne upoznaje me kako je cjelovito zamišljena akcija. Za moju postrojbu i mene gotovost je u 3 sata. Moja dnevna zadaća je sve tri posade na rtps-ovima dovesti na predviđene položaje, uspostaviti međusobne veze te postrojbe uputiti na središnjice veze odgovarajućim planovima rada. Težište akcije je na pravcu s. Šišinec, s. Stankovac, kao bliža zadaća, s. Mala Solina, s. Hađer, kao daljnja zadaća. U akciju se uključuju i postrojbe Operativne grupe Zagreb na našem desnom krilu, prvo Velikogorička brigada i krajnje desno uz tok r. Kupe, sjeverozapadno 149. brigada, s osnovnom zadaćom osigurati bok težišnom pravcu zauzimanjem komunikacije na desnoj obali r. Kupe od s. Pokupska Slatina, te dio komunikacije s. Pokupska Slatina, s. Taborište s težištem neutraliziranja neprijateljskog topništva raspoređenog u području s. Taborište. Jedan rtps je u zoni odgovornosti Velikogoričke brigade, jedan u području s. Šišinec, a jedan u polaznom području 102. brigade u s. Letovanić kao osnova planirane središnjice veze na narednom zapovjednom mjestu u s. Gračenica.
Dan mi je protutnjao nevjerojatno brzo. Iz OZ pripomoći mi je došao i Zdenko. Njegovo znanje i strpljivost uvijek dobro dođu. Do večernje koordinacije posao je bio obavljen i taman stigosmo popiti vruću kavu i malo se ugrijati, jer gotovo cijeli dan smo proveli na otprilike minus deset. Niti na koordinaciji Božo nije predstavio zadatak u cijelosti. Detalje i zadaće pojedinih postrojbi razradio je izravno s njihovim zapovjednicima i sada je od njih tražio samo da potvrde da su zadatak razumjeli u cijelosti, razradili ga s osnovnim podređenim postrojbama te da su spremni za izvršenje zadaće. U dvorani u kojoj smo održavali koordinaciju osjećala se blaga euforija, većina prisutnih do večeras mogla je samo naslućivati da se nešto sprema, a sada su dobili i potvrdu, iako niti približno nisu znali što. Još u tijeku koordinacije postrojbe koje su trebale izvršiti, po mogućnosti neprimjetan, prelazak r. Kupe, krenule su u podilaženje, a 102. brigada je krenula u očekivano područje. Dio plana, koji smo samo naslućivali, bio je da specijalna postrojba MUP-a s Glinjanima iz Glinske bojne u tijeku večeri forsira r. Kupu na nekoliko mjesta te borbenim djelovanjem izbaci iz funkcije neprijateljsku obranu organiziranu praktički uz komunikaciju koja prati desnu stranu toka rijeke. Po izvršenju ove zadaće slijedi uvođenje 102. brigade kojoj je daljnja zadaća braniti ovako stvoreni mostobran zajedno s postrojbama na svom desnom krilu koje će također svaka u svom području izvršiti nasilan prelazak rijeke i nastaviti braniti tako stvoreni mostobran. Zajedno sa 102. brigadom u s. Šišinec izvršit će se i uvođenje oklopne bojne (nekompletne) kao ojačanja pješačkim postrojbama i temeljnoj postrojbi za izvršenje naredne zadaće, a topničko-raketne postrojbe obavljat će svoj dio paljbene potpore iz sadašnjih područja rasporeda po planu paljbe i traženju.
Uzbuđenje je potisnulo strepnju dok sam slušao referiranje zapovjednika brigada koji su potvrđivali svoju gotovost za izvršenje zadaće. Posebno su me dojmili vatreni govori zapovjednika Tenkovske bojne i 153. brigade, čak su me natjerali da se potiho zasramim što sam se uopće usudio sumnjati u borbenu spremnost pojedinih postrojbi. Odmah poslije večere popunio sam rap i provjerio opremu, dopunio mali borbeni ranac hranom, a borbeni ranac napunjen pričuvnom odjećom i obućom te vrećom za spavanje ubacio u prtljažnik.
Prije nego što sam zajedno sa Zdenkom krenuo put Šišinca, u operativnom središtu sam doznao da je prvi dio zadaće izvršen vrlo uspješno i da se krenulo s uvođenjem oklopa i 102. brigade. Postrojbe desno još nisu krenule u izvršenje zadaće tako da je neprijateljsko topništvo počelo djelovati po mjestu prelaska r. Kupe. Slušajući neprijateljske radio kanale, čula su se samo panična dozivanja pojedinih postaja. Osobno nisam imao potrebu biti tamo sve do postavljanja narednog zapovjednog mjesta, no ipak smo odmah krenuli u vedru, ali i vrlo hladnu noć. Stražar nam reče da je više od šesnaest ispod nule.
Već od Žažine počinjemo se lagano čuditi vojnicima i vozilima koja nam idu ususret. U Letovaniću gužva. Debeli minus štipa obraze ispod ledene kacige i tjera suze na oči. Od Kupe, prosječnog vodostaja, otkidaju se pramenčići. S istoka nebo počinje blijedjeti, a sa zapada mukla tutnjava eksplozija. Ne pitamo što se događa, s obzirom na gužvu ljudi i vozila, računamo da i drugi dijelovi 102. kreću s uvođenjem. Niz Orleković sve više nam vojnika žuri ususret, pojedinačno, u manjim grupicama. Nešto nije u redu, vidim. Zastajem.
«Kuda idete?», pitam.
Nema odgovora, samo ubrzavaju korak. Nekoliko ih bez oružja i opreme, samo grebu uzbrdicom. Iz doline ispod nas ječi od eksplozija. Zabrinuti se sjurimo nizbrdo prema selu. Tu i tamo u jarku dijelovi vojničke opreme, transportne vreće, radio-stanice. Na ulazu u mjesto zastajem i s nevjericom gledam nekoliko izbezumljenih vojnika kako protrčaše pored nas, bez ikakve opreme i osobnog naoružanja, bez zimskih jakni, samo u vestama ili košuljama skorenim od smrzavanja. Pa oni su se smočili od glave do pete, ne stižem ih niti pogledati, reski fijuk padajuće granate natjera me da zaplivam uz ogradu. Smrznuti buseni mi rasparaše dlan, rub kacige zareže se u nos, a na sve to RAP me svom svojom težinom četiri puna okvira sastavi iza vrata. Iako znam da kad čujem fijuk granate, ta je već prošla i ne može mi nauditi, ipak je nagon za samoodržanjem jači. Grunula je nedaleko. Podignem pogled i vidim Zdenka nasred dvorišta, leži na leđima kao kornjača, mlatara rukama i nogama pokušavajući se podići. Uz stalno, jače ili slabije bubnjanje eksplozija pretrčavam dvorište do zida čardaka. Podrumska vrata otvorena, ulazimo. Gotovo me prestrašiše deset – petnaest pari zažarenih očiju u mraku podruma. Dok nam se oči privikavaju na mrak polako počinjemo razaznavati vlasnike tih očiju sklupčane uokolo uza zid prostorije.
Nikad prije, a niti dugo, dugo poslije, sve do «Oluje», nisam vidio da se ljudske oči mogu tako sjajiti. Neprirodan žućkasti sjaj širom otvorenih očiju i raširenih zjenica natjerao mi je laganu jezu niz leđa. Pokušavam doznati što se događa, gdje su zapovjednici. Ništa, ni crne ni bijele. Okolo pršti. Spuštamo se prema crkvi. U sve sjajnije i hladnije jutro pretrčavaju vojnici. Ne osvrćemo se puno, pogledom se traži samo naredni zaklon. Došlo mi je da bacim rap, svaki me put tako krvnički zvekne po glavi ili vratu. Uz Kupu na mjestu prijelaza nalazim Jeru i Bukija. Dok smo izmijenili samo nekoliko riječi izveli smo dvostruko više «sklekova», Jere se žali da je već dobio upalu mišića od zalijeganja. Pokušava nešto poduzimati. Što ćeš poduzeti kada te nitko živ ne sluša, i suhi i mokri i smrznuti, svi traže mjesto što dalje od prijelaza i od Kupe.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here