Nešto nije u redu! Nešto definitivno nije u redu! Obično me s prvom adventskom svjećicom obuzme onaj osjećaj nepatvorene radosti i ne napušta me do Bogojavljenja. Skoro četrdeset dana neprekinutog i nepomućenog veselja i optimizma. A evo, danas ćemo zapaliti i treću svjećicu na blagdanskom stolu a ja nikako nisam uspio udahnuti niti tračka onog blagdanskog blaženstva koje se događa u prosincu.

A nije da mi se događa nešto posebno ili drugačije nego lani. Sve je skoro pa isto. Svako jutro otvorim vratašca adventskog kalendara. Najdraža je ove godine za njega izdvojila više novca; čokoladice su puno bolje od onih lani pa mi je svako jutro slađe nego uobičajeno. Redovni poslovi stoje dobro; hvala bogu, nemam se na što požaliti. U prosincu najvoljenija ima rođendan i moram registrirati auto, ali isto je bilo i lani; potreban novac je već osiguran na računu pa se i oko financija ne trebam previše brinuti. Vrijeme je godišnjih skupova, domjenaka. Obično počne s Godišnjom skupštinom HFD-a (Hrvatsko fizikalno društvo) a završi s domjenkom na fakultetu. U pravilu to budu lijepo uprizoreni susreti na kojima pristojni ljudi kažu nešto pristojno, a otkad nismo u recesiji i švedski stolovi budu bogatiji pa kad se svi pristojno najedu pristojno se i raziđu svojim kućama da skupe snagu za sutrašnje, novo primanje.

Prije spavanja pokušavam odagnati loše misli drogirajući se TV programom. Ali na svakom, baš svakom kanalu dranče neku dotaciju. Novac za bolesne, jadne i nezbrinute; pomoć za gladne, gole i bose. Voditeljica prijetvorna lisičja lica himbenim osmijehom pokušava isprovocirati poziv na neki telefonski broj. Odmah i sada! To me baca u „bed“. Ta pomisao na ljude koji jedu samo triput godišnje: za Badnjak, za Božić, i na Uskrs. Razumijem da jakna, cipele ili šal mogu potrajati od Božića do Uskrsa, ali mi se čini nekako nehumano nahraniti ljude dva dana za redom, a onda im ne dati ništa za pojesti idućih tri-četiri mjeseca. Voditeljicu lisičja pogleda to ne brine. U nastavku umilnim lisičjim glasom recitira listu svih načelnika, gradonačelnika i metropolonačelnika; dožupana, župana i velikih župana; listu ministara, ministarskih tajnika, ministarskih tajnica, pomoćnika ministara, pomoćnica ministara; listu ministara dopremijera sa supružnicima i ministra premijera sa suprugom; recitira spisak svih zvijezda i zvjezdica, svih influencera i influencerica, svih poduzetnika i poduzetnica koji su i ove godine velikodušno odvojili svoje predragocjeno vrijeme da pomognu jadnicima. Samo treba zazvati broj s ekrana i netko od tih finih i krasnih ljudi zahvalit će mi na mojoj maloj i beznačajnoj novčanoj potpori koja, iako nevelika, može biti od velike pomoći nevoljnicima. Popuštam i zovem broj s ekrana.

Nije iz prve jasno je li donacija od koje prvi frtalj sigurno ide u državnu riznicu, a drugi telefonskom operatoru s mog računa uspješno sjela na račun potrebitima, pa zovem još jednom, i još jednom za svaki slučaj. Za to vrijeme spikerica lisičja obraza prijekorno izvještava koliko će milijardi Hrvati potrošiti u prosincu, i koji je to prosinački dan kad se stuče najviše kuna na nepotrebne pizdarije. Ti dani nisu ni Badnjak ni Božić! Tada oni što nemilice troše valjda isplahnjuju savjest dijeleći praznične obroke onima što nemaju za trošit u prosincu; zaključujem onako za sebe. Savjest me malo pere jer nisam posvema siguran da su one uplate sjele na pravi broj potrebitih, pa odlazim do telefona još jednom.

U međuvremenu lukava lija od voditeljice vijesti promijenila je temu. Sad su na redu predsjednički izbori. Toga lani nije bilo. Predstavljanje jednog od jedanaest kandidata. Ja sam glasački apstinent i apsolutno mi je nevažno tko će se idućih pet godina stolovati na Pantovčaku. No volim poslušati kandidate. Ovaj večeras je izgleda brat od voditeljice. Šiljate uši, živahne oči i zašiljena njuškica, pravi lisac. Govori mudro i lukavo, skoro kao onaj na šahovskom komentaru na trećem kojeg isto volim pogledati samo onaj na šahovskom nema taj prijetvorni osmjeh. Kad malo bolje promislim i onaj kandidat od jučer je nalikovao liscu, samo je bio ohoho krupniji, debeli lisac, a i ona od preksinoć je imala nekako lisičji pogled samo još zeru sitnije oči od voditeljice. Teško će se pučanstvo odlučiti između svih tih silno mudrih i lukavih kandidata. Ne bih im bio u koži!

Možda bi jednostavnije bilo da se formira neko kolektivno predsjedništvo pa da svih jedanaest upadnu u ekipu. Evo Dinamovih jedanaest su se pokazali veoma složni. Nije to još na razini Reala ili Barcelone, ali dečki igraju, nadopunjuju jedni druge i malo im je falilo da prezime u Europi. Što bi falilo jednom kolektivnom predsjedništvu? Lijepo svi skupa zajedno da potegnu kao jedan tim, kao jedna složna familija koja skladno, već pri doručku, planira svjetliju budućnost nacije uz lagano zapečenog lososa. I dok si međusobno ljubazno dodaju košarice s kruhom u kojima se može pronaći i pokoja kriška hljeba za današnje gošće, za one što ih kolektivno podržaše plakatima na ćirilici, a za koje premudro državno izborno povjerenstvo ostade u nedoumici radi li se o donaciji ili provokaciji. Lukave lije! Lisice.

Lisice, film snimljen 1969. godine prvi je autorski film koji se izravno bavi četrdesetosmaškim obračunima unutar Partije. Zbivanja ovog filma smještena su u kamenjar Dalmatinske zagore. Rabeći surovost i pustoš okoliša kao dvoznaku metaforu krajnje okrutnosti politike i nemogućnosti bijega od progona vlastodržaca Krsto Papić i Mirko Kovač, dva barda dinaridske poetike, zapravo pletu dublju priču o istini življenja i postojanja u kršu i kamenu koji već tisućljećima uvijek jednako oblikuje moralne nazore čeljadi što po njemu gazi. U tom je okruženju fantomski biciklist koji donosi uhidbene naloge, strano tijelo i izvor straha i nelagode koja se zavlači među stanovnike. Nemoralnost vlasti utjelovljena je u liku Andrije (A. Čejvan), silovatelja i razmetljivca. Dojmu straha i nesigurnosti pridonosi i crno-bijela fotografija surovih, sporih, panoramskih totala podneblja u kojem je kretanje bicikla anticipacija nadolazećeg zla. To eksterno zlo što dolazi u vidu kloparanja bicikla, prekidano je tek ojkanjem i topotom gluhog, vrličkog kola u protupomaku jalove nemušte stamenosti. Moć politike kao nečeg sudbonosnog potvrđuje i poštovanje jedinstva mjesta, vremena i radnje kojim se film, prema riječima samog redatelja, izravno pozivlje na grčku tragediju. Nemoć pojedinca posebno tragično se ogleda u sudbini lika silovane mladenke Višnje (J. Kaloper), ali i u liku ženika Ante (F. Šovagović) i njegovom, naoko promućurnom, lutanju između istina koje mu se naposlijetku okrutno vraća. Lisice su jedno od najuspjelijih ostvarenja autorskog i modernističkog razdoblja hrvatske kinematografije, a ujedno jedan od najpoznatijih i najprikazivanijih hrvatskih filmova u inozemstvu pa ga u svojim fondovima posjeduju mnogi nacionalni filmski arhivi. Film je nagrađen Zlatnom arenom za najbolji film, Krsto Papić za režiju, dok su Jagoda Kaloper i Adem Čejvan osvojili Srebrne arene za glavne uloge.

I dok tako snatrim o pomirljivijim adventskim političkim izborima za najnepotrebnijeg od svih nepotrebnih političara u Republici Hrvatskoj počela mi je serija. Drugo ime ljubavi. Autori serijala nas pokušavaju učiniti ovisnim o lažljivim i prijetvorni likovima gnjida, prevaranata i neradnika kojima je svaka treća replika „Začepi“ i „Kunem ti se“, a da se zapravo nikad niti jedna kletva ili čepljenje ne ostvaruje. I uistinu nema tu muškog lika kojeg bi se moglo nazvati karakternim u pozitivnom smislu, a ni ženskog karaktera da se ne radi o proračunatoj, sebičnoj i lažljivoj gaduri. Čak su i uloge djece postavljene kao da se radi o malim ali perfidnim zločincima. Pa ako je moguće da se sva ta socijalna ljiga jednog dana, nakon par stotina epizoda, pretvori u skladnu i funkcionalnu obitelj zašto sumnjati da se ovih naših jedanaest lukavih lija ne može sljubiti u sretno i veselo kolektivno predsjedništvo.

To bi bilo prvo i pravo ime ljubavi, pa ono drugo i alternativno ne bi niti trebalo tražiti. Eksperimentiranja s drugim imenom već su nas podosta udaljila od duha Božića. Teška su vremena pa se ljudi ubrzano istroše. Kao četkice za zube. Dva pranja i već im dlake postanu ljigavo povitljive i nefunkcionalne za čišćenje međudentalnih prostora. Danas čak i glumci ubrzano stare. Tek što izađu s Akademije i odigraju prvu viđeniju rolu u nekom TV serijalu mogu se mirne duše ispisati iz tog zanata nepovratno žigosani plitkim karakterom lika koji je izgovorio toliko površnih i maloumnih replika i loših dijaloga da ga nikad više niti u jedno komadu nitko neće moći ozbiljno doživjeti; ili će se morati pomiriti i doživotno igrati samo isprazne plavokose papke ili nadrkane beskrupulozne beštije.

Tako je to danas, ali nije uvijek bilo tako. Vratimo se samo osamdeset minutnom filmu Lisice i njegovoj glavnoj ženskoj protagonistici: Jagodi Kaloper. Glumila je Jagoda i puno inih, počesto nezahvalnih uloga. Niti jedna od tih rola nije joj otela onu mističnu glumačku dušu koju su glumci nekada neotuđivo posjedovali; nekada kad su scenarije pisali pismeni artisti a ne tek ambiciozni analfabete.

Jagodu sam jednom i osobno susreo. U kinu Studio na ranoj poslijepodnevnoj predstavi filma Samo jednom se ljubi osamdeset i druge. Sve dok Jagoda nije sjela dva reda ispred mene Kino je mirisalo na pradavno ispušene cigarete s blagom aromom vlage. Onda je dvoranu ispunila svojom vizualnom, a potom i eteričnom prisutnošću koja se ćutila i u mraku; mirisom koji je zauvijek uposebio taj trenutak moga života onom naročitošću kojom su prostor valjda ispunjavale sve filmske dive i literarne junakinje, one stvarne žeme kao Gardnerica ili Taylorica, ili pak one imaginarne koje svako iscrtava vlastitom maštom: Sartreova Francoise i Anny ili Krležina Bobočka i Ana Borongay.

P.S
Tko bi ga znao. Vele da najkontroverznija Knjiga svih vremena na čak sedam mjesta spominje lisicu, životinju koja simbolizira lukavost i bezumnost. Meni je ipak najdraži stih iz Pjesme nad pjesmama:
15Pohvatajte lisice, male lisice što oštećuju vinograde, naše vinograde u cvatu.
16Dragi moj pripada meni, a ja njemu, on pase među ljiljanima.
Uz koji sam našao i ovo tumačenje:
Neki ljudi govore grubo i neljubazno i time ranjavaju osjećaje svojih bližnjih, dok sebe opravdavaju riječima: „To je moj način govora; ja uvijek kažem što mislim!“ Time tu karakternu manu uzdižu na položaj vrline iako bi takvo neljubazno ponašanje moralo biti oštro osuđeno! Takva neljubazna riječ morala bi ostati neizgovorena, takvo sebično nepoštovanje sreće drugih zamijenjeno milosrđem i razumijevanjem. Istinska uslužnost, udružena s istinom i pravdom, učinit će život ne samo korisnim, već i mirisnim.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here