NOVI SAD

Foto: N. Kljaić

Autor: Ljiljana Lekanić- Kljaić

Nakon  izložbe Čistač Marine Abramović u Beogradu odmah smo se zaputili u Novi Sad. Za sat i pol  prvi put sam došla u taj grad. Neobjašnjivo je da nikad nisam bila tu, a volim putovati i nije mi teško otputiti se u nove avanture. Još čudnije je što nisam bila ni na Sterijinom pozorju, festivalu koji se održava svake godine, a rado sam odlazila na teatarske festivale širom bivše države. Uvijek sam sa sjetom govorila da moram otići, da su već svi bili, samo ja nisam i tako dugi niz godina. A, onda Nenek kako samo on  zna, dođe i kaže rezervirao sam smještaj za vikend u Novom Sadu. Tako jednostvno, tako blizu. I eto, dogodilo se i to.

Volim smještaj u samom centru grada kakav je bio u hotelu Fontana. Lijep hotelčić sa najmanjom podzemnom garažom na svijetu. Jednom smo išli autom u restoran i bijaše prava avantura izvesti se.  Važnije je da se dobro i obilno jede i da je osoblje hotela vrlo ljubazno gotovo obiteljski raspoloženo. Kako se i pristoji prvo smo fino ručali. Obilna hotelska plata za dvije osobe nahranila je nas troje, za koje kažu da nas je bolje oblačiti nego hraniti. Bilo je tu tople čorbe, svakakvog mesa, grilanog povrća i priloga i fine salate. Predveče smo prošetali gradom. Dunavska ulica počinje Zmaj Jovinom skulpturom. Iako prvi put imam osjećaj da sam ovdje već bila. Zgrada Sterijinog pozorja u kojoj se održava festival istog imena kultno je mjesto svakom ljubitelju teatra što svakako jesam. Nekad sam  pratila i znala što se događa oko dasaka koje život znače. Bila je čast sudjelovati na festivalu, a još značajnije je bilo dobiti nagradu Pozorja. Mnoge hrvatske glumice, glumci i redatelji nagrađeni su: Kohn, Rošić, Langerholz, Subotić, Raukar, Kvrgić, Bulić, Drach, Hajdarhodžić, Bašić, Šerbedžija, Kohn, Rošić, Langerholz, Subotić, Raukar, Gavella, Violić, Frljić…

Redaju se fasade lijepih secesijskih zgrada friško obojane u žive boje. Poslovično duhovite Lale imaju ovakav natpis na radnji: Gizza, Pizza i Kiflizza, pa ti nemoj ući! Dolazimo do Vijećnice i Katedrale koja to ustvari nije, ali zbog monumentalnosti je tako zovu. Prekrivena je Žolnai keramikom koja se i danas proizvodi u Pečuhu, pa je zovu i šarena crkva. S tornjem od 72 metra najviša je crkva u Bačkoj izgrađena u stilu neogotike. Zavirujemo u haustore koji skrivaju bisere arhitekture, ali i brojne kafiće, pubove i restorane.

Drugi dan smo po lijepom sunčanom vremenu odšetali do Petrovaradina. Druga po veličini evropska tvrđava nalazi se na ograncima Fruške gore. Zovu je Dunavski Gibraltar. Današnji oblik dobila je u 17. st. za vrijeme austrijske vladavine, a posebnost čine visoki i strmi bedemi sa grudobranima i dubokim šančevima opasani kanalima i povezani pokretnim mostovima. Ime gradića znači grad u stijeni čvrst kao vjera. Mene  Petrovaradin vazda asocira na osam tamburaša Janike Balaša, legende tamburaša, te na vječnog  gospodina panonske ravni i lijepe šokačke pjesme Zvonka Bogdana. Tko ne zna pjesme Fijaker stari i Ej, salaši na sjeveru Bačke?

Lako se je vezati uz tu ljepotu koja je svakako po mjeri čovjeka, pa je i njegov poznati stanovnik Mika Antić rekao da je sa najdražim gradom kao i sa najdražom ženom –nikad nećemo  uspjeti objasniti što nas je to tako vezalo. Kroz Dunavski park, znanu novosadsku vedutu prošli smo kraj skulpture Nimfe, spomenika Đure Jakšića, bista Branka Radičevića i Miroslava Antića. Jezero s otočićem u središtu je još jedna parkovna atrakcija. Navečer odlazimo u restoran Čarda Mačak na obali moćnog Dunava. Kakva velika rijeka! Divim joj se otkada sam vidjela njenu snagu i veličinu u Rumunjskoj. Kao more je, uopće joj ne vidiš obale. Čudesna! Naručujemo čorbu od otkoštenih riba, kečigu i  dimljenog šarana, a Dalac ne odustaje od ćevapa. Bolju ribu nisam jela, osim jednako dobru kod Deda Tome negdje kod  Lepenskog vira. Grilano povrće me oborilo s nogu, a tek krumpir salata! Tu je sve spektakularno. Dalac je jednako slasno pojeo svojih 10 ogromnih ćevapa složenih u lepezu. Zadovoljstvo je bilo potpuno. Vratili smo se u hotel. Dečki su ostali u restoranu gdje je mladić lijepo pjevao poznate pjesme naše mladosti. Repertoar panonskog mornara Balaševića uvijek paše. Meni je za taj dan bilo dosta senzacija, pa sam otišla sređivati dojmove potpuno ispunjenog dana.

Vozeći se gradom odjednom vidim još jedno znano mjesto iz Đoletove pjesme: ulica Jovana Cvijića u kojoj  „rastu neka druga deca, neki novi klinci“.

Nakon obilnog doručka (ne može drugačije) otišli smo prošetati gradom do sinagoge. Prvi puta sam ušla unutra. Monumentalna građevina u lijepoj secesijskoj četvrti. Odlučili smo otići do Sremskih Karlovaca, gdje je gimnaziju pored Branka Radičevića polazio moj legendarni profesor latinskog  jezika Milan Arsenić. Svi sisački gimnazijalci iz 70-ih znaju za to mjesto, jer ga je profesor često spominjao. Lijep gradić, bogate povijesti u kojem je potpisan Karlovački mir, sa prekrasnom  česmom  Četiri lava i  jedna od najljepših zgrada u Srbiji Patrijaršijski dvor, ljetna rezidencija Patrijarha.

Preko Iriškog venca vratili smo se kući.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here