Hrvoje Klasić predstavio svoje knjige ‘Bijelo na crno: lekcije iz prošlosti za budućnost’ i ‘Mika Špiljak -revolucionar i državnik’ sisačkoj publici

Autor: Ljiljana Lekanić-Kljaić

U novouređenoj Holandskoj kući u četvrtak 19.12. 2019. god. u sklopu programa Connect/ Reflect Gradske galerije Striegl na večeri nazvanoj „Soareja s Hrvojem“ predstavljene su knjige dr. sc. Hrvoja Klasića: „Bijelo na crno: lekcije iz prošlosti za budućnost“ i „Mika Špiljak – revolucionar i državnik“. Razgovor s autorom vodila je profesorica Ljiljana Lekanić-Kljaić. Klasić je nagrađivan autor (Godišnja nagrada Društva sveučilišnih nastavnika, Godišnja nagradu grada Siska, nagrada Svetozar Pribičević), ali dobiva i prijetnje koje su dokaz njegove aktualnosti i relevantnosti. Predavač na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta se obrazovanjem i argumentima  suprotstavlja dominantnom nacionalističkom diskursu.

„Bijelo na crno“ je zbirka tekstova objavljivanih na portalu Net.hr gdje autor kroz novu prizmu i originalnu perspektivu progovara o društvu i vremenu u kojem živimo na angažiran, razumljiv i aktivistički način. Svojim „disidentskim tekstovima protivi se stereotipima i predrasudama kreiranim od protagonista naše društvene i političke scene“ (F. Raunić). Piše o odrastanju u socijalizmu, o prošlosti i sadašnjosti stvarajući mozaik našeg ponekad potresnog doba.

Knjiga „Mika Špiljak – revolucionar i državnik“ govori o političaru koji je desetljećima bio u vrhu hrvatske i jugoslovenske politike. Unatoč visokim funkcijama krasila ga je skromnost i ostao je idealist sve vrijeme bavljenja politikom. A morao je plivati između različitih osobnosti: s nekima je odlično surađivao, a s nekima ne. Bio je u nemilosti V.Bakarića, ali u Titovoj milosti. Dok je obnašao savezne funkcije u Beogradu nazivali su ga jugoslovenskim unitaristom, a kad se vratio u Zagreb  proglašen je hrvatskim nacionalistom. Neki su govorili da je primitivan, a Krleža  ga je vidio kao pristojnog gospodina. Prošao je nevjerovatan put: od gladi i siromaštva u rodnoj Odri, ranjavanja i proganjanja, do uspona na mjesto predsjednika države. Proputovao je cijeli svijet, susreo je papu Pavla VI, de Gaullea, Reagana, Kirka Douglasa. Živeći u različitim državama i režimima (Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna država Hrvatska, socijalistička Jugoslavija) bio je spreman dati život za ideale u koje je vjerovao. U knjizi je dana svojevrsna sinteza hrvatske i jugoslovenske povijesti 20. st.

U demokratskoj Hrvatskoj Špiljak je nepoželjna osoba kao i partizanski suborci ili političari iz komunističkog razdoblja. Bez pretenzija glorifikacije jednog političkog sustava ili stvaranja mita  „heroja iz neželjene prošlosti“ knjiga je to o vremenu prepunom izazova sa dobrim i lošim reakcijama i odlukama koja se temelji na obimnoj arhivskoj građi i novinskim tekstovima.

Foto: izvor Galerija Striegl

Prepuna dvorana publike različite dobi pokazala je da autor “kontra struje ne pliva sam“ (F. Raunić) i da postoji veliki interes da se čuje drugačije mišljenje izgrađeno na erudiciji i znanju kojima Klasić suvereno vlada. Razgovor smo započeli Prvim partizanskim odredom i prijeporima oko njega, budući da je to tema koja se često negativno koristi i o kojoj se lome koplja u hrvatskoj svakodnevici. Citirala sam neke dijelove iz knjige koji su mi se činili interesantni jer pokazuju da Špiljak nije uvijek bio ono što smo uglavnom mislili o njemu – vjeran vojnik partije i kasnije poslušan aparatčik. Tako smatra da radnici štrajkom protestiraju zbog zakidanja svojih samoupravnih prava, pa samim tim na obustave ne gleda kao na negativne pojave, nego kao obrambeni mehanizam od negativnosti. Pomalo heretično, zar ne? Zanimala me je i Bijela knjiga i odnos sa Šuvarom, te uloga Poleta i Omladinskog radija. Tada nisam povezivala te medije sa politikom. Stvari nikad nisu crno bijele ma koliko nam se činilo da jesu. Kad danas mislim o tom jasno mi je da ništa nije moglo biti  izvan politike, pa tako ni novine  ni radio koji su formirali mladu generaciju koja nije imala niti željela bilo kakvu vezu sa sistemom. Špiljak je u vjerskim zajednicama vidio ozbiljne političke protivnike i najveću opasnost vidio je u djelovanju Katoličke crkve i njezinom preuzimanju uloge zaštitnika hrvatstva, ali se protivio bilo kakvim otvorenim sukobima s vjernicima. Smatrao je da crkva ima svoju ulogu i svoju odgovornost i da „moramo nalaziti zajednička rješenja da crkva radi svoj posao, a društvo da radi svoj posao i da tu svatko ima svoj dio odgovornosti.“ Dotakli smo se i kulturocida počinjenog na spomenicima antifašizma. Spomenula sam Vojina Bakića i njegove srušene spomenike revoluciji s posebnim osvrtom na Spomenik na Petrovoj gori. Istaknula sam fotografiju Ivana Posavca koja pokazuje Miku Špiljaka na 10. Kongresu SKH 1986. god. Golema crvena scenografija, pri dnu minijatura Špiljaka, ne vidi mu se lice, ne čuje se što govori, kao da ga nema, atmosfera je zloslutna. Parafrazitat ću Jergovića koji kaže da bi to mogla biti razglednica u slavu Partije. Ali čovječuljak za govornicom kojemu se vidi  ćelava glava i debele rožnate naočale ništavan je. Fotografija djeluje subverzivno i zloslutno. Iza nje slijedi rat. Iako crvena, mračna je i odbojna onima koji će je vidjeti, a laka i površna takvima koji imaju sreće da znakove vremena  gledaju zatvorenih očiju. Špiljak nije bio taj.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here