Sigurnosni ventil ekspres lonca glasa se svojim nježnim piskutavim glasom. Miris kuhane govedine draška nozdrve. Subota, dan prije nedjeljnih izbora. Danas ćemo objedovati frišku goveđu juhicu i kuhanu govedinu s pire krumpirom i paradajz sosom. Takav je kod nas običaj na predizborni dan; dan prije Praznika demokracije; na dan predizborne šutnje. Najdraža i ja se nastojimo ponašati solidarno. Šutimo. Nekad nam je bilo teško disciplinirati se i održavati tu predizbornu šutnju ali smo s vremenom naučili pa nam je danas višekratno lakše evocirati tu uspomenu na desetljeća hrvatske šutnje, na stoljeća hrvatskog muka, na tisućljeće hrvatske tišine. Najvoljenija želi dočekati Praznik demokracije bez trunka prašine. Šutke podnosim torturu urlanja usisavača ušiju poklopljenih velikim slušalicama iz koji dolazi samo tišina. Listam posljednju knjigu profesora Marušića: Mi Hrvati, čijem sam zagrebačkom predstavljanju nazočio sinoć, 20. prosinca 2019., uoči najdulje noći što će ove godine zadesiti Hrvatsku.

Mi Hrvati je knjiga koja kroz opis Hrvata, njihovih vrlina i mana, opisuje stoljetnu čežnju za samostalnom i slobodnom državom. Matko Marušić, znanstvenik i književnik, pripovijeda kroz iskustva svojega života i života svoje obitelji i poznanika, o životu hrvatskih domoljuba i vjernika od vremena socijalističke Jugoslavije pa do danas. Zbirka je to pripovijedaka u izdanju Medicinske naklade o petnaest sastavnica čovjekova života, koje su na šestotinjak stranica složene u petnaest poglavlja. Čitajući je, možda ćete pomisliti da to nisu pripovijesti o svim, nego samo o nekim Hrvatima, prije svega o autoru i njegovoj obitelji, rodbini i prijateljima. Ali nije tako. Profesor Marušić u svojoj knjizi piše o domu, ljudima, društvenoj zajednici, domoljublju, demokraciji, ljubavi, vjeri, školi, poslu, umjetnosti, sportu, slobodnom vremenu, glazbi i smrti. Knjiga je humoristična, ali i prožeta brojnim potresnim pripovijetkama o stradanjima, siromaštvu i isključenosti iz političkoga i društvenoga života. Često duhovito, a ponekad i romantično, iznose se bolne istine i novija hrvatska povijest predstavlja kroz oči običnoga hrvatskoga čovjeka. U predgovoru profesor Marušić pojašnjava razloge za pisanje knjige o svojim sjećanjima, shvaćanjima, zabludama, željama i očekivanjima.

Gornji odlomak, tiskan italikom, moja je sažeta i vjerojatno manjkava kompilacija kritika koje sam o knjizi pabirčio po Internetu. Jučer u Hrvatskom liječničkom domu o knjizi su govorili i emocije izricali akademkinja Mirna Šitum, prof. dr.sc. Ivan Malčić, pjesnikinja Ljubica Banović i urednica Anđa Raič. Iako je publika aplauzom popratila baš svaku recenziju ostao je osjećaj da su svi govornici više govorili o sebi i vlastitoj refleksiji knjige nego o knjizi i autoru samom. To lagano potkradanje spisateljske slave najposlije je primijetio i sam pisac kad se kao posljednji obratio skupu zapravo iskreno sretan što su njegove riječi isprovocirale uzbuđenja i osjećaje, a ne tek puko kurtoazno odobravanje. Po riječima autora knjiga je tekst o ljubavi, ma koliko ta ljubav bila nesvakidašnja, neuobičajena ili neočekivana.

Ne mogu odoljeti a da i sam ne ukradem malo Marušićeve slave za svoju kolumnu. Ja na knjigu s velikom, kirurški egzaktno izrezanom kvadratičnom rupom u koricama gledam kao na mozaik, na slagalicu u kojoj je svaki kamenčić pažljivo izbrušen iskustvom življenja na ovom našem komadiću zemlje, mjestu pod suncem na kojem eto obitavamo već više od tisuću godina. U svojoj prvoj knjizi: Snijeg u Splitu, lektirnom naslovu starom već više od trideset godina, Marušić mladenački naivno reda pripovijesti kao nisku šarenog vulkanskog stijenja što vjetrovi i oluje, ali i nježno milovanje valova pretvoriše u glatke valutke; oblutke koje dječaci skupljaju po usnulim plažama dok bosonogi i s podfrkanim nogavicama pokušavaju proniknuti u lijepo. Knjiga Mi Hrvati s tridesetogodišnjim odmakom predstavlja pak zreli, minuciozno složeni mozaik. Ako svaku pripovijest tog složenog mozaika ponaosob pogledamo kroz malu crvenu ponistru na koricama knjige razvidna će nam se ukazati ljepota svakog od tih precizno brušenih kamenčića. No želimo li djelo sagledati u cijelosti morat ćemo se odmaknuti daleko, dovoljno daleko da bi nam se korice knjige ukazale kao beskonačno vapnenačko prostranstvo, a mali crveni kvadrat kao kraško polje u bijelom kamenu u kojem ispod crvene zemlje kipti i kuca veliko crveno kockasto srce.

Eto, tako ja gledam na te stvari. Da su mene pozvali da govorim o knjizi bio bi to jedan veliki esej o šarenom vulkanskom kamenju izbrazdanom žilicama crvene, žute ili tirkizne boje što eonima putuje iz utrobe Zemlje da bi nas, svakog od nas različito, razveselilo u sutonu ljetnog dana dok ležeći u plićaku prebiremo po šarenim oblucima prisjećajući se davno zaboravljenih misli i osjećanja. Danas najmilija i ja šutimo. Dobro je ponekad šutjeti jer tada misli bolje naplavljuju dušu pa se čovjek dan poslije osjeti nekako plemenitiji i blaženiji; duhovniji i mudriji, pa sigurnije donosi svoje odluke.

A sada, danas, dohvatite se neke knjige. Bilo koje knjige. Prve knjige koja vam dođe pod ruku. Dobra knjiga je dobra knjiga vrijedna višekratna čitanja. Kaže se da knjigu koju se ne isplati drugi puta pročitati nije vrijedilo čitati niti onaj prvi puta. Meni je tako i s filmovima. I sa ženama. I s autima. I s mnogim drugim stvarima. Ispred mene knjiga Mi Hrvati. Ne moram je više niti otvarati. Kroz mali crveni kvadratični otvor izlaze davno zaboravljeni likovi. Kao kroz pisak ekspres lonca izlaze mirisi davno zaboravljena vremena, izlaze zvukovi davno otpravljenih vlakova; mojih, Matkovih ili vlakova nekih trećih osoba kojima sam već odavna zaboravio ime.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here