Vratili se naši „švabe“

Foto:Miroslav Šantek

Autor: Marjan Gašljević

Jutros, kišna nedjelja, dan praznika demokracije u Hrvatskoj. I u Bosni. I šire. Uz kišu bih nekako malo duže nego obično odspavao međutim nimalo nježno probudi me krik udarne bušilice iz susjednog stana. Drma li ga drma. I vrišti kad naiđe na armaturu. Još nerazbuđen čujem odjednom ujednečani ritam štemerice iz nekog stana s druge strane. Ooooo. Vratili se naši „švabe“.

Kavu sam srknuo nabrzake sve u ritmu udarne bušilice s lijeva i štemerice zdesna. Idem do biračkog mjesta ispuniti svoju građansku dužnost.

Na uskoj pješačkoj stazi ispred zadnjeg ulaza u zgradu parkiran automobil, a iz njega hrpu nekakvog andrmolja istrpava postariji čovijek. Gledam i ne mogu vjerovati. Čovac istrpava stvari iz zelene Škode fabie njemačkih registracijskih oznaka. Gledam ga u izmučeno lice obilježeno umornim očima tužnog pogleda. Zagrlim ga i ako ga do tada nisam vidio i zaplačem. Čovac se niti brani niti čudi. Smireno stoji sa svojim tužnim pogledom i čeka da završim svoju scenu da bi, kada sam popustio sa zagrljajem malo odmaknuo rkavši: Ja tebe ne poznajem a, bome, ni ti mene.“ Produžim stazom bez riječi. Kako da mu kažem da je sramota iz Njemačke doći kući u škrbavoj Škodi Fabiji.

Ispunim svoju građansku dužnost pa s noge na nogu niz Cesarčevu. Odjednom iza mene tutanj i dok sam se trenuo projuri niz ulicu neka truljina. Je truljina ali je BMW. Švapskih registracija, naravno. Cesarčeva je, inače, poznata kao „tijesna“ ulica. Puno parkiranih automobila, a i klinci stalno trčkaraju. Danas klinaca i nema ali ima, bome, penzića. Bauljaju prema biralištu. Nadaju se da ih neće dizati iz mrtvih da glasuju ako su za života revni. Eno ga! Zamalo je promašio neku bakicu koja sada za njim mlati s jednim od dva štapa koje koristi. Zamače, bome, prema Ledenoj s minimalno 120.

Kod Ledene neki lik sa ženom, navezao se skoro na stepanice, glanca usjajenu skalameriju od tridesetak kvadrata pretrpanu svim i svačim. Marku nisam skužio usprkos zagledavanju ali registracija mi nije promakla. Rent-a-car devet dana. Samo za „Kroejšu“.

Netko će kazati da sam zavidan. Jesam, što da kažem. U Švabiju sam zakasnio, a na žalost mi nitko iz obitelji nije „sreću“ potražio vani. Je. Lažem. Moja kuma. Davno je nisam vidio ali mi je ostalo u sjećanju naše zadnje viđenje. Izgrlila me je i izvadila novčanik. Zjenice su mi se  raširile čekajući koliki će snopić dolara izvući. Izvuče ona, ni manje ni više, jednu požutjelo fotografiju i reče: „Vidi kako si mali bio. Čuvam te cijelo vrijeme u novčaniku.“

Jebiga, neka naših „švaba“. Neka štemaju, buše, jurcaju bjesnim automobilima. Milo mi ih je gledati kako se preseravaju. Ja nemam ni za to. Ja sam sretan što imam demokratsko pravo izbora za razliku birača u Bosni koji su, javljaju, dobili listiće s otisnutim samo jednim kandidatom.  Jedan devedesetogodišnji momak iz Mostara, kada je to vidio, oklizno se i prekrižio kandidata. Morala je, vele, doći hitna i poništiti listić te mu dati novi. Jedino, jadan, neće moći skoknuti do Metkovića pa ostvariti svoje demokratsko pravo glasa.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here