22. prosinca 2019. 19:00. Znaju se rezultati izlaznih anketa prvog kruga predsjedničkih izbora. Nakon više od pola godine nadrealističnog ludila u potrazi za prvim hrvatskim uhljebom lagano se nazire kome će se to sreća okrenuti; tko će sebe i blisku si svitu na(lo)sositi na idućih pet ljeta u Vili Zagorje. I letimičan pogled na rezultate ukazuje kako su Hrvati opet ziheraški igrali na kladionicama. Uvijek valja biti na pobjedničkoj strani ma koliko dobitak bio majušan i beznačajan. Ima kandidata koji sakupiše manje glasova nego potrebnih potpisa. Tako je to. Ne vole Hrvati izlaziti i bacati glasove zaludu.

Nemam puno vremena za minuciozne analize političkih objašnjivača jer moram stići na premijeru. U Kerempuh. Ne bi valjalo da se karta baci, a i pristojno je stići zeru ranije i pobrojati zainteresiranu publiku, tj. nezainteresirano građanstvo za mudrovanja političkih analitičara koja će zauzeti sve gledane programe, svih relevantnih televizija na kojima se obično imade što pogledati. Večeras će se dogoditi premijera predstave Bilježnica Robija K. prema literarnom odnosno feljtonističkom predlošku Viktora Ivančića u adaptaciji i režiji Marine Pejnović, kako je to uostalom i najavio naš Portal pred neki dan.

Vani lagano rominja kišica pa brzo napuštam dvorište kazališta u kojem teatarski i ini uglednici puše zadnje cigarete prije osamdesetominutne predstave bez pauze. Šteta, jer sam se mukte mogao naužiti dobrog duhana. U svježe opranom zagrebačkom zraku osjetim vonj finih damskih cigareta i zavodljivo opori miris skupa tabaka što ga puše gospoda. Pošnjofati pristojni duhan danas je skoro nemoguća misija jer svi uglavnom motaju onu grubu škiju što mogu jeftino nabaviti ispod police ili ispod ruke lokalnog dilera. Na žalost. Među prvima sjedam u svoju sjedalicu s rednim brojem 2; desno. Vadim lijepo dizajniranu knjižicu koju kao i dramaturgiju predstave potpisuje Dina Vukelić. Kao pravi štreber ponavljam gradivo dok publika polako ispunjava dvoranu. Šteta što u knjižicu nije stao i dodatak koji je manifestan samo na Internetu i iz kojeg je razvidno da je napravljena veoma dobra priprema i da bi se večeras mogla dogoditi Predstava. Prije potpunog mraka na početku predstave još sam desetak puta ustao propuštajući gospodu i simpatične dame da se smjeste na višim brojevima sedmog reda partera.

U potpunom mraku dozivanje. Uglednici najveće političke zajednice u Hrvata pokušavaju u tmini pronaći jedno drugo i zajedno stići do cilja, bez suvišnih skretanja lijevo ili desno. Očigledno, zapravo uhoslušno, je da se radi o improvizaciji koja funkcionira samo danas na Dan izbora. I to funkcionira jako dobro. Uz paljenje svjetla kad se protagonisti napokon sastanu na pozornici slijedi i spontani aplauz. Scena je i prije predstave izgledala dobro, a ovako u svijetlu djeluje savršeno. Obećavajuće. Ansambl uniformiran kostimima pidžama i pancirki starta veoma energično; uz pjesmu i pucanje.

Prvi prizor je scena simboličkog porađanja Robija K. koja nagovještava da će predstava slijediti kronološki Ivančićev itinerer. To bi mogao biti dvosjekli mač jer Ivančičevi likovi jesu stripovski plošni, ali ne i toliko instant jednostavni da bi ih se teatarski moglo razviti u par rečenica, osim ako se ne računa na gledateljeve inherentne ili predstečene stereotipije. Šesteročlani ansambl igra višerolnu predstavu pa to još malo otežava profilaciju karaktera. No ubrzo svi osim Robija zauzimaju svoje valjane dramaturške pozicije. Svi osim malog Robija kojem niti ogromne količine teksta Deklaracije o pranju mozga kojeg izgovara na sceni ili u video projekciji ne pomažu u profilaciji. Teško mi je razlučiti je li to zbog namjerne ili spontano manjkave adaptacije i uvjerenja da svatko ionako znade tko je i kakav je lik Robi K. jer ga je negdje u proteklih trideset godina sigurno morao susresti i poznačiti.

Mene osobno najviše smeta što je uloga Robija K. odigrana navlas isto kao i uloga Zeke u prethodnoj ovogodišnjoj Kerempuhovoj premijeri o kojoj sam pisao; i to podjednako (ne)uspješno. Razumijem ja da se u današnje vrijeme instant-jeftinih TV serijala obilato koristi profiliranost likova kroz prethodne glumačke uloge; kroz skalupljene role fatalnih žena: zavodnica i bestidnica, ljepuškastih glupana i grubijana, odvratnih punica i još odvratnijih svekrva. Što se ne bi i mali dječaci glumili uvijek na isti način: kao loši učenici i izvanzemaljci? Ipak u vrijeme kad barunicu Castelli glume visoki mladići odabrati da neko samo zbog svog mladenačkog izgleda glumi dječaka i osnovnoškolca veoma je površna procjena teatarskih resursa. Mlade glumce treba odgajati i razvijati u njihovim potencijalima a ne ih zarobljavati u glumačke stereotipe koji će im poslije, u nastavku karijere, štetiti. Pogledajte samo opus glumice Tihane Lazović: na pragu je tridesete a stalno igra jednu te istu ulogu; istina u nekoliko različitih uprizorenja i filmova.

Gledam ViK. Viktor je zadovoljan predstavom; veli da su uprizorenja njegovih zapisa čak bolja nego zapisi sami. Veoma ljubazno i kurtoazno od njega. Vjerojatno će slično misliti i svi urbani jugosloveni koji vole Viktorov beskompromisno tvrdi stil nasrtanja na svaki primitivizam, osobito hrvatski. Njihovim antipodima, posebice samozvanim dostojnicima, časnicima bez časti i generalima bez vojske ova predstava u Kerempuhu neće sjesti kao uostalom niti Lepa Brena u Areni. Nama u sredini koji teško Loru i Vukovar svodimo na zajednički nazivnik, nama običnima koji nismo imali prilike niti što ukrasti, a kamoli počiniti kakav ratni zločin učinit će se Viktorove strjelice preoštrima i nepravednima, a sprdnja s likom koji podsjeća na Djeda Mraza i vjerojatno nije niti heroj, kako misle jedni, a niti zločinac, kako drže oni drugi, već nevoljnik koji je odlučio iz nekih svojih razloga shakespearejanski skončati čak bi se i u najcrnjoj satiričnoj predstavi činila degutantna i neprimjerena. Nama ordinarnima čije častohleplje za pozlaćenim epoletama ne ide tako daleko da bismo profućkali vlastitu slobodu; nama uobičajenima što smo sablažnjeni svakim, pa i teatarskim nasiljem ostaje tek da ispijanje druge bočice otrova uvrstimo pod kontroverzno ili provokativno iako tu ničeg osim najbanalnije literarne netrpeljivosti i govora mržnje zapravo nema.

Ima u predstavi i lijepih dijaloga, oštrih i konstruktivnih. Ima u Viktorovim knjigama i boljih tekstova za dramatizaciju. Zapisa od kojih će jednom možda netko i složiti Predstavu. Istomštogod odahnuh kad je stvar skončala uz mlaki, kratki i lako zaboravljiv monolog Robija K. Po svojoj prilici Viktorovi će tekstovi morati još neko vrijeme sačekati svog Joakima Marušića, e da bi on mogao bar malo poviriti ispod kabanice svog duhovnog oca Miljenka Smoje.

U tom podijeljenom raspoloženju stižem doma. Čini se da je jedan Hamlet definitivno otpao u ovom krugu. Iz njegovih dvora dopiru glasi da je Yorickova lubanja spremljena tek za kratko, da će još biti izbora pa da će opet krenuti Lijepom Našom klepećući kostima već dvadeset ljeta sahranjenog. Sahranjenog a neumrlog. Onaj drugi Hamlet što će igrati u predstavi 5. siječnja također zaziva, iako uvijeno, Yorickovu ostavštinu. Samo Ofelija odsutno vrluda kroz maglu i još nije jasno hoće li se bolećiva utopiti 5. siječnja ili će nastaviti svoja lutanja u novoj predstavi; i ovog puta bez muške pratnje. Samostalna, ćudljiva i svojeglava.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here