Ratna Petrinja 1992:Sretan Božić tata!

Uvijek kada se približi kraj godine djeca osjete veliko uzbuđenje kod svih ljudi u okruženju, a zatim se taj osjećaj prenese i na njih. Zbog toga su sva djeca voljela kraj godine i prosinac  kad za Božić i Novu godinu dobiju brojne poklone. Radost susreta sa Djedom Mrazom i uzbuđenje koje osjetimo kada nakon dodjele poklona otvaramo vrećicu vidjeti šta smo dobili i šta unutra sve ima je nezamjenjiv užitak koji ostaje u sjećanjima svake djevojčice ili dječaka desetljećima poslije. Zbog toga kad odrastu i kod njih stvara želju da i svojim nasljednicima podari istu radost i uzbuđenje dok njihovi nasljednici nestrpljivo traže u poklonima neko posebno zadovoljstvo koje će izmamiti iz njih onaj najljepši osmijeh i ushićenje.
Nikada nisam bio vjernik i pridavao značajnu ulogu vjerskim obredima, iako sam se kao dijete radovao nekima od njih karakterističnim za podneblje Banije, odnosno Petrinje u kojoj sam odrastao. Svake godine bih se iznova radovao okupljanju kod kuma Jože Brnada u Štajcerovoj ulici kada bi se zaklala dva, tri prasića i pekla na ražnju na klatolički badnjak, a uveče bi unosili bor u kuću i zajedno ga okitili. Nisam u to vrijeme imao pojma da su to neki tradicionalni vjerski obredi
Tata je bio vjernik i njemu su ti Božićni i Uskršnji praznici dosta značili, mama i ja nismo, ali je mama poštovala tatinu vjeru i uvijek na Božić ili Uskrs pripremila sve kako bi se to radilo na Baniji i oboje smo znali da je zbog toga posebno zahvalan mami.
I godinama je bilo tako, već sam postao srednjoškolac kada sam izgubio interes za kićenje bora, kako kažu u Hrvatskoj, ovdje u Podgorici bi rekli jelke, i nekako prestao da sudjelovati u tome, pa je i sam obred na neki način izgubio smisao i nekoliko godina pred početak rata to nismo radili.

Ipak, sa godinama sam shvatio koliko to tati znači i bilo mi je na neki način žao što smo prekinuli tu tradiciju, ali sam 1990. godine otišao u JNA, potom je 1991. godine počeo rat i ja sam se opet vratio u Crnu Goru i u Titogradu ostao godinu dana, sve do kraja srpnja 1992. godine, ali sam se na molbu majke vratio u ratom ruiniranu Patrinju koja više nije bila ni izbliza grad kakvog sam pamtio i nosio u svom srcu.
Moji roditelji su bili apolitični i nije ih mnogo zanimao taj nacionalni sukob, oboje su bili “operirani” od tih glupih nacionalnih i vjerskih podjela koje su izazivale i danas izazivaju najniže ljudske porive i strasti. Zbog toga tata u takvim okolnostima 1992. godine nije želio da na bilo koji način obilježi Božić, ali nije imao predstavu da u kući pored sebe svakodnevno gleda luđaka koji nikada nema želju da se povinuje većini i kreće u krdu…

Sa 22 godine sam bio potpuno svjestan značenja bora i njegovog kićenja i svih tih rituala koji su tati puno značili desetljećima prije toga i zbog toga sam odlučio da bez obzira na ratno stanje u Petrinji, koje je imalo i obrise vjerskog sukoba, učiniti ludost i to jutro na katolički badnjak u našu zgradu donio bor kako bih ga uveče unio sa roditeljima i okitio ga. Kada je tata vidio šta sam uradio nije mogao vjerovati, bio je istovremeno uzbuđen i sretan, uplašen i ponosan, ni sam ne znam šta je sve osjećao tog trenutka, vjerovatno su se u njemu odvijala oluje, mješavina osjećanja. Krenule su mu suze…
– Ti si lud, vidiš li ti kakva je situacija. Ubiće nas neko zbog toga –  najzad je progovorio.
Zagrlio sam ga kao da je on meni sin, a ne ja njemu, nekako mirno potapšao po ramenu i naslonio moju glavu na njegovu.
– Ne brini, neće niko doći. Tebi je Božić i trebaš ga proslaviti, a uostalom volio bih vidjeti tog ko će doći i zabraniti da proslaviš, nisam se dao pokolebati.

Bor je cijeli dan stajao ispred vrata našeg stana i niko nije došao bilo šta nam reći, mada smo imali dobro susjedstvo i tata je bio poštovan među njima. Znao sam da je mama sačuvala kuglice i da one stoje u kutiji na ormaru, zbog toga smo ih u toku dana skinuli i obrisali prašinu krpom sa njih kako bi imale onaj prepoznatljivi sjaj na svjetlosti lampica… Uvečer kada se spustio mrak unijeli smo bor u kuću i okitili ga kao što smo to radili godinama kada sam bio dijete. Dok sam bio dijete osjećao sam uzbuđenje dok smo to radili, ali ne toliko zbog kićenja bora, koliko zbog večere koja bi usljedila nakon toga jer bi obično načeli pečenicu, a ja sam neobično volio jesti svinjsku kožu koja bi onako uzbuđujuće krckala pod zubima. Ovog puta pečenice nije bilo, Ratno stanje, ogromna inflacija, plaće su bile male, police u trgovinama gotovo prazne, pa je izostala pečenica i velika gozba. Mama je pripremila skromnu večeru, ali je i to bilo dovoljno da tata opet pusti poneku suzu. Opet sam ga zagrlio kao da je on meni dijete, a ne ja njemu, kao onda kada sam bio u bolnici na Srebrenjaku u Zagrebu zbog upale pluća kada je zaplakao pred svima i kada sam mu objašnjavao da mi nije ništa i da ću uskoro izaći iz bolnice. Bor je ostao u mojoj sobi okićen sve do 13. siječnja kada smo skinuli kuglice i lampice, njega iznijeli iz kuće.

Danas, kada mojih roditelja odavno više nema, nedostaje mi ta obiteljska atmosfera u kojoj bi uvečer znali zajedno večerati, pogledati crtani film, – tata je jako volio crtane filmove Tomija i Džerija i Duška dugouška, ili neki dobar film i seriju. Nedostaju mi sve one očeve šale koje bi me ponekad dovodile do ludila, a nekad sve nas do smijeha koji ne bi prestajao i po pola sata, pa i duže. Zbog toga su uspomene na njega nezaboravne i kada je njegov badnjak želim vjerovati da je i on zadovoljan što je imao mene kao što sam ja ponosan na njega..
Svim Katolicima u njegovo ime želim Sretan Božić!

Ovo je priča Petrinjca Stanka Radulovića Kike, a njegove priče možete čitati na njegovom blogu – Sad ili Nekad

Naslovna fotogafija: Miroslav Šantek Cobra

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here