Opet je samo bljesnulo

Autor:Marjan Gašljević

S ovom pričom završio sam „Dnevnik jednog Tekuta“. Međutim niti ovo treće „upozorenje“ mi nije bilo dovoljno. Poslije liječenja i oporavka vratio sam se u postrojbu i nastavio gdje sam stao. Poslije, dosta poslije, kada je sve prošlo često sam se pitao koliko je strpljenja sa mnom imao moj Anđeo čuvar. Bio je to neki strpljiv „Lik“ jer svatko normalan digao bi davno od mene ruke. A, praktički, gledajući na tijek vremena, to je bio tek početak. Pred nama  je preostalo još 4 godine. Ja lud, On strpljiv. 

    Još večeras ću trknuti do stana, presvući se i okupati jer se naziru dani kada za to neću imati priliku. Obitelj u punom sastavu pred televizorom i ne znaju kakva je uzbuna trenutno na snazi pa bježe u podrum samo kada vani zagrmi. Pokušavam malo pratiti zbivanja u kasnom dnevniku, a onda vrlo brzo odustajem, ništa mi u toj politici nije jasno. Čim se potpiše primirje, bježi u podrum, četnici će sigurno granatirati. Već počinjem sažalijevati međunarodne čimbenike jer će ih sigurno mučiti čir na želudcu od silne zabrinutosti. Raznorazni ovnovi i Owenovi najbolje znaju koliko smo zločesti i kako nam je, Bože te sačuvaj, dosta njihove brige o nama. Kada bih mogao, zamolio bih: «Molim Vas, prestanite se brinuti i braniti nas.»

    Znao sam, smrkne mi se pred očima, supruga me zaplakano pita: «Je l’ ujutro krećete na Petrinju?»

Podivljam. «Otkuda ti to?»

«Pa danas na placu sve babe pričaju da se sutra ili prekosutra kreće u napad na Petrinju. Neki su gardisti ženama donijeli svoju zlatninu i došli se oprostiti prije polaska.» Uzdrhtalo mi objašnjava svoja saznanja.

Najradije bih nekoga zgazio samo kad bih znao koga. Pokušavam se smiriti i objasniti joj da je za sve najbolje da izbjegava bilo kakva saznanja o vojsci i događanjima unutar i oko vojske jer i bez toga ima dovoljno briga. I ranije smo razgovarali o sličnim stvarima tako da to brzo prihvaća, ali nikako joj nije jasno «kako to druge žene znaju». Nije niti meni!

    Ni jutros Božo nije kazao što je odlučio. Iskristalizirao je dvije varijante. U stvari jednu, ali kao suženu i istu – ali proširenu varijantu. Ovakva polu-odluka nam odgovara jer možemo započeti izradu borbene dokumentacije za sveukupnu zadaću, pa kako na kraju ispalo. Top i Debeli već su se primili papirologije i uopće me ne brine da će moja dokumentacija biti vrlo brzo završena. Više me opterećuje zadaća koju mi je Božo natovario, a to je da do sutrašnje večernje koordinacije utvrdim stanje suradnje u bojnim djelovanjima postrojbi na desnom krilu i, po potrebi, poduzmem mjere da se ta suradnja podigne na potrebnu razinu, odnosno da stvorim uvjete za kvalitetnu i pouzdanu komunikaciju u suradnji, o čemu imam podnijeti i pisano izvješće.

    Kako me jutros Zdenko pozvao u Operativnu zonu, odmah poslije koordinacije zapucam kod dečki na središnjici veze na Letovanskom vrhu, gdje ću im dati zadaću provjere svih veza suradnje na tom dijelu bojišnice, procjene kojih ću pokupiti u povratku, da bih sutradan imao materijal za informiranje zapovjednika osnovnih postrojbi po pitanju suradnje i eventualne korekcije ako se kroz informiranje ukaže potreba za njih. Posada u Letovanskom vrhu dočekuje me spremna i u punom sastavu (vjerojatno su im dojavili da dolazim), pa čak malo i liče na vojsku za razliku od dana kada sam ih znao zateći. Raduje ih zadaća koja će im razbiti monotoniju svakodnevnog čekanja na sredstvima.

    Sa Zdenkom u principu i nemam nekih velikih potreba «gruntati» oko aktivnosti koje se planiraju, na ovoj razini imamo stanje «što je tu je» i ne može (i ne treba) se puno mijenjati. Stalan je i otvoren problem popune radio sredstvima postrojbi do razine satnije, što je vrlo bitno za aktivna borbena djelovanja. Najtužnije je što od radio sredstava na toj razini (a i na višim) priznaju samo, rekao bih, proklete „vokce“. Kada mi je Zdenko rekao da moramo dati svoje mišljenje, pismeno, naravno, i na materijal Pravila veze kojeg je napisao jedan časnik iz samoborske vojarne, obradovao sam se, što bi kod mene rekli, kao krava mrtvom teletu.

Bez predrasuda počinjemo čitati i s dozom znatiželje, jer bi ovo Pravilo uvelike trebalo pomoći u organizaciji veze, a i u obuci obveznika. Nema dvojbe, čovjek je očito vizionar. Dok je vojarna još bila u našem okruženju, da ne bi tratio vrijeme u istom tom okruženju, strpljivo je «prevodio» Pravilo veze na hrvatski jezik i sada bi Zdenko i ja trebali ocijeniti je li to Pravilo primjenjivo i korisno Hrvatskoj vojsci, amenovati ga i preuzeti odgovornost, a čovjek bi lagano pokupio lovu za trud jer je već i istaknuo cjenik za učinjeno. Prosto je za ne vjerovati da postoje tako «racionalni» ljudi u ovo (ne)vrijeme. Što dalje čitamo, to više šizimo. Kako i nećeš, prastaro Pravilo veze bivše JNA faca je bukvalno prepisala jedino vodeći računa da ekavicu zamijeni ijekavicom, a ostale gramatičke gafove bi mu i oprostili samo da materijal i najmanje sadržajno odgovara. Tehnika o kojoj piše davno je izbačena iz operativne uporabe, a tehnika koju koristimo jedva da se i spominje. Dakako, neka modernija se ne spominje niti u tragovima. Taj materijal može rabiti jedino neka stara partizančina da bi evocirao uspomene iz «onog» rata. I onda što mi je trebalo da napišem onako žestoku ocjenu materijala, bilo bi dovoljno da sam napisao samo «NE», jer me samo godinu dana kasnije ta ocjena debelo koštala kada se autor popeo na sam zapovjedni vrh.

Gotovo cijelu noć i sutrašnji dan s dečkima na Letovanskom vrhu provjeravam veze suradnje pojedinih postrojbi. S vezistima osnovnih postrojbi dopunjavam njihove unutarnje veze i dograđujemo potrebne veze suradnje lijevo i desno, kao i s postrojbama potpore po dubini. U zapovjedništvima provodimo kratke zapovjedno – stožerne vježbe s na licu mjesta osmišljenim supozicijama. Uporno ih tjeram na izradu borbene dokumentacije što im najteže pada. Zanimljivo, nitko ne voli papirologiju, ja im trebam dokazati da se bez nje ne može, a i sam je mrzim samo što to pred njima tajim. Gdje god se pokažem stalno jedna te ista pjesma: «Hoćemo motorole.» Više se i ne trudim objasniti im da to nije baš idealno sredstvo za postrojbe ove namjene i u ovim bojnim okolnostima, samo ih tu i tamo podsjetim na iskustva iz listopada kada su im «Zebre» bile više nego dobre. Uglavnom sam zadovoljan učinjenim i viđenim. Nadam se da će tijekom sutrašnjeg dana doraditi pojedine linije što ću provjeriti sa zapovjednog mjesta. Ponekom se omakne pa me pita:

«Kada se kreće?» «Koja je naša zadaća?»

Najjednostavnije je odgovoriti slijeganjem ramenima.

Pripremio sam svu papirologiju za izvješće zapovjedniku i večerašnju koordinaciju i još jednom sam sa sobom pretresam sve i provjeravam da nisam koga i što zaboravio. Sutra je D-5 i do večeri će sav materijal morati biti spušten na razinu podređenih postrojbi, da bi oni blagovremeno donijeli odluke i izradili potrebnu borbenu dokumentaciju, tako sve do razine voda, odnosno desetine. Svjestan sam da ću morati braniti neke zamisli i rješenja te u sebi pokušavam iznaći i pripremiti argumente s kojima ću istupiti dok polagano vozim uz Kupu prema Sisku, a zimski sumrak me ubrzano sustiže. Na cesti pokoje vozilo, a sam ih, zabavljen svojim razmišljanjima, niti ne primjećujem. Odjednom je bljesnulo. Samo bljesak i onda ništa.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here