Ne znam za vas, ali ja se svako malo sjetim djetinjstva i školskih dana. Valjda to dođe u nekim godinama. Probude čovjeka rano izjutra sjećanja, nekoje misli na minulo doba pa se čudom ne može načuditi otkuda je sve to odjednom oživjelo u glavi i zašto? Koja li je to neobična kombinacija sadanjih zbivanja izvukla na površinu baš ta a ne neka druga zapretena sjećanja?

Znate ono, kad se poslije nekih praznika ili nekog izleta svi ponovo skupimo u učionici, a učiteljica zapodjene razgovor o dojmovima i osjećajima koje su ta zbivanja ostavila na nas. Kad svi, osobito djevojčice iz prvih redova, potegnemo ruku sa srednjakom i kažiprstom u želji da nešto rečemo. Vinu se male ručice visoko, visoko u zrak. Topoću nestrpljive nožice u želji da i one nešto kažu, pa nemirne dječje stražnjice poustaju sa stolica ne mogavši više ostati vezane uz njih kao da su trnjem presvučene. Cikutavi dječji glasići sve u jedan zavape: „Mogu ja, učiteljice; mogu li ja?“ A učiteljica tada, baš kao za inat, izabere najozbiljniju i najsmjerniju djevojčicu pa veli: „Pa hajde ti Ana reci koja se to tebi životinja najviše svidjela u zoološkom vrtu.“

Slično je i kad se slučajno dogodi da učiteljica u zbornici ostavi imenik. Da nas ne bi sve skupa zaigrane i glasne ostavila na dvije minute same u razredu upita učiteljica: „Djeco tko će skočiti do zbornice i donijeti dnevnik?“ Tada mali fakini iz zadnjih klupa dotrče do katedre i zavape: „Mogu ja, učiteljice, mogu li ja?“ Mali prstići sijevaju u zraku pa se čini kao da žele iskopati oči učiteljici, a ne tek ukazati na jednostavnu želju da joj ugode. I naravno da za sebe ukradu koju minutu od nastave; da se važnim korakom poslije zvona prošeću školskim hodnicima sigurni da ih ni ravnatelj, a niti podvornik neće sankcionirati zbog toga. Jer, eto nije da se oni šeću hodnicima po svojoj slobodnoj volji već im je to naložena zadaća: donijeti Dnevnik. I opet učiteljica, u inat svim tim malim nadobudnim kavalirima, odabere najpovučenijeg dječaka iz prve klupe i kaže: „Hajde ti Ivo, otrči do zbornice i donesi naš dnevnik.“ I opet se svi ne mogu čudom načuditi kako je ponovo njihovo gorljivo zalaganje ostalo nezamijećeno, a onaj šmokljo ponovo će se šetati hodnicima za vrijeme sata i ispasti fora i važan.

Trebalo mi je stanovito vrijeme i odrastanje da shvatim koliko mudra bijaše učiteljica kad baš samozatajnu Anu izabraše da iskaže svoje osjećaje i misli; koliko pametno bijaše u zbornicu slati baš Ivu koji uvijek lijepo i razgovjetno pozdravi i znade se pristojno obratiti starijima i razgovarati s odraslim osobama.

Protekli prosinac je bio mjesec izbora. Jedanaest kandidata nastojalo je privući našu pažnju: plakatima, medijskim istupima, objavama na društvenim mrežama. Svi su nekako nastojali što uočljivije podići tu svoju desnicu ruku s dva prsta posložena u obliku slova V i privući našu pažnju: „Mogu ja, mogu li ja biti Predsjednik?“ I eto na sam Dan armije, dan pobjedničke vojske, ali iz onog pretprošlog rata hrvatski građani, baš poput mudre učiteljice odabraše dvoje pristupnika za drugi krug. Dva mirna i staložena kandidata. Nepogrešivim instinktom Narod je odbacio sve one mogu-li-ja naporne djevojčice željne beskrajnih lamentiranja o nebitnom i one mogu-li-ja fakine što su se mislili malo šepiriti o državnom trošku.

Nije da sam nešto ludo zainteresiran za izbore, ali valja poštovati svakoga tko skupi desetke tisuća potpisa građana, a osobito onoga tko od svih njih uvaženih i poštovanih kandidata na kraju odnese pobjedu. Stoga sam jučer više po građanskoj dužnosti, a manje zbog osobnog interesa odlučio pogledati sučeljavanje finalista za izbor predsjednika na RTL televiziji. Njemačka je to televizija pa su oba kandidata došla. Ono prethodno sučeljavanje na jugoslavenskoj N1 televiziji propalo je kako se i pristoji svakom jugoslovenskom projektu jer se pojavila samo Kraljica Balkana. Kralj se nije pojavio.

RTL možda jeste njemačka televizija ali su im urednici i novinari našijanci, pa su u skladu s time bila i unaprijed sročena pitanja. Naška. Tupasta. Ništa zato. Ugasit ću ton i samo promatrati kandidate, njihov govor tijela. Vele komunikacijski stručnjaci da riječi mogu prevariti, ali da je govor tijela nepogrešivo iskren.

U Arenu odlučna, kao i obično, čvrsta koraka stupa plava djevojčica; u plavom kaputiću odjevena poput Malog Princa. Smiješak joj krasi lice, maloprinčevski sjetni smiješak koji neuspješno skriva svu bol koji osjeća nakon petogodišnjeg žrtvovanja i nebrojenih neprospavanih noći koje je besane provela bdijući nad svima nama. Smiješak u pod kontekstu govori da je bilo teško, da se ponekad pitala, a evo i sad je u nedoumici, što je njoj sve to skupa trebalo? Ali ako se baš dogodi da je Narod ponovo izabere opet će iznova podnijeti sve te muke i patnje i hrvatsku bol. Vjerodostojno i dostojanstveno. Svim savjetnicima, zavidnicima i zlobnicima usprkos. Lijepom dikcijom poput male Ane objašnjava zašto su se njoj baš slonovi najviše svidjeli u zoološkom vrtu, i to kako majka slonica grli svog slonića. Priča tako mala Ana o stvarima koje se dogodiše na izletu i koje nitko nije vidio, a učiteljica sluša i sluša i utišava one male beštije što zlobno laprdaju da Ana opet mulja i laže. Zna učiteljica da je mala Ana zapravo jedna osjećajna djevojčica koja živi u svom izmaštanom svijetu, da ponekad pomalo izmišlja, ali sve to nije važno jer ju je tako lijepo slušati.

U Arenu ulazi i On. Samouvjereno. Laka koraka za nekog tko, čini se, ima par kilica previše i par postotaka prednosti iz prvog kruga. Tamno odijelo i svjetlo plava kravata koja više otkriva nego sakriva naklonjenost desnijem biračkom tijelu. Modno osviješten i usklađen sa sugovornicom, tj. sa sukandidatkinjom. Vidi se da je odavna prošlo ono vrckavo fakinsko vrijeme skakanja s transportera koje se tek zrcali u živahnim dubinama smaragdno zelenih očica. Nije to više onaj nesiguran mladić kojeg je Ivo onomad pitao: „Jesi sastavio Vladu?“ Ne da ju je sastavio, već i rastavio i još jednom skoro sastavio. Vrijeme vladanja i arogancije odavno je iza njega. Sad je tu jedan strpljiv čovjek koji će, iako nevoljko, ako ga svi skupa izaberemo zajedno s nama i za nas nositi teški teret predsjednikovanja. Tek tu i tamo kad iskriža noge ili se čvrsto osloni na govornicu može se naslutiti da je to nekad bilo nestašno dijete, ali da se sada radi o Ivi, pristojnom Ivi koji će osvjetlati obraz učiteljice u zbornici i za koga će svi govoriti: „Baš ti je zlatan onaj mali Ivo, tako pristojan i blagorječiv.“

Sretna je Hrvatska Zemlja što će joj idući predsjednik sigurno biti odgovorna i samozatajna osoba, a ne neka alapača ili lapan u stilu: Mogu li sad ja učiteljice malo biti Predsjednik razreda? Mogu li? Mogu li? Mogu li? Nikad nisam imao povjerenje u one što svim silama žele postati povjerenici, dužnosnici, predsjednici. Ne volim one častohlepne tipove kojima je položaj i društveni status na prvom, a posao koji bi trebali obaviti uvijek u drugom, trećem ili još nekom daljem redu prioriteta; zazirem od takovih osoba od kojih se nažalost, i u pravilu, biraju svi stranački uglednici, ministri i gradonačelnici. Lijepo je vidjeti dva kandidata koji će zapravo preko volje postati Predsjednici. Ako mene pitate ja bih aklamacijom digao ruku za oboje; i lijevu i desnu.

Iako ne pamtim kad sam posljednji puta digao ruku, onako s dva prsta u želji da nešto važno, pametno ili tek onako iskažem. Dok smo išli u školu to smo radili svakodnevno. Uvijek je bilo nečeg značajnog za baš sada, danas i ovdje, priopćiti učiteljici. Poslije se ta želja, u višim razredima, lagano zagubila. Dođe pubertet pa se čovjek zatvori, poželi biti sam na svijetu pa se podizanja ruku prorijede. Kasnije, u samoupravnom socijalizmu ruku su smjeli dizati samo odabrani, pa se taj pubertetski autizam znao produžiti u nedogled. Kad je stigla demokracija nakratko smo pomislili da nas netko nešto pita, pa sam i ja s vremena na vrijeme znao podići ruku s dva ispružena prsta kao znak da bih htio nešto reći. Ubrzo sam shvatio da je to ćorav posao. U socijalizmu su vas uvijek pažljivo slušali kad bi nešto rekli. Sve bi bilo snimljeno i provjereno na Komitetu. Nekad bi to podizanje ruke prošlo lišo, ali nekada bi čovjek prokleo i dan i sat kad je odlučio da nešto ima neizostavno reći. U demokraciji nema komiteta, pa vas uglavnom nitko i ne sluša. Tako sam i ja dobrano prorijedio dizanje ruke u nakani da nekome nešto kažem. Danas, još ponekad na Vijeću odsjeka podignem ruku, ne toliko da bih nešto rekao, već onako da u tišini koja se pretvara da sluša čujem vlastiti glas. Bar na kratko da sam sebi priopćim da sam još uvijek tu. Živ.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here