Poučak malog Lovre

Foto:Miroslav Šantek Cobra

Autor:Marjan Gašljević
A ne, ne. Ova priča nema veze, možda ipak ima samo malo, s Hrvatskoj daleko poznatijim Lovrom iz čijih se postupaka i izjava moglo izvući more poučaka koji je naprasno napustio ministarsko mjesto u aktualnoj Vladi negdje u srpnju prošle godine. I ako se taj notorni Lovro još uvijek, karakteristično samo njemu, smješka iz saborske klupe poučci se polako zaboravljaju, a zaboravljaju se i razlozi zbog kojih je promijenio „sjedalicu“. Smješkao bi se i ja a i većina mojih sugrađana da ti redovito mjesečno na račun sjeda iznos kao njegov, a marifetluci koji su ga koštali ministarskog mjesta lutaju bespućima hrvatskog pravosuđa kao žrtvovovani mladići u labirintu palače Knossosa bez šanse da više vide danje svjetlo.
E, Lovro je jedan dječačić povremeno u tijeku ljeta moj susjed  koji svrati na „čašicu razgovora“. Malac nekih pet godina razigran i pričljiv uvijek mi osvježi dan kad kroz ogradu poželi dobro jutro i pita: „Djede, što radiš?“ I tada mi započinjemo umne razgovore dok ja pijuckam kavu a on srkuće neki sokić na slamku. Lovro je jedan vrlo pristojan dječak u svim situacijama čak i onima koje mu ne idu u prilog kao primjerice kada ga majka „popraši“ na doručak. Ići jesti za njega je zbiljska tlaka. I tako pričamo mi o nečem vrlo umnom a ja nepristojno prekinem Lovru u izlaganju te ga priupitam: „Lagiš li Ti to meni, lovro?“
„Djede. Znaš, ja ti svaki dan malo lažem. To se mora. Ali nemoj to nikome reči.“ Iskreno, kako to mogu samo djeca, pouči me Lovro.
Malac Lovro mi ovih dana svako malo padne na pamet. Dobro, razumijem da se mora „malo lagati“, kako reče mali Lovro, ali da u moru serviranih laži niti mikroskopom ne možeš pronaći zrnce istine nekako mi i nije jasno. Ako, zbilja, oko nas nema ništa, ili skoro ništa, istinito kako onda uopće doživljavati ovaj Svijet?
Svih tih blagdanskih dana okruživalo nas je svijetleće šarenilo, psihići kažu nužno za stvaranje hormona sreće, izvještaćena ljubaznost svih koji su nam pokušali nešto prodati, uvaliti a i sami smo znali podariti namješteni smješak osobama na koje, van ovog vremena, ni stari bicikl ne bi naslonili. I dobro. Uključili smo se u tu šarenu lažu sretno postavši dio nje svjesni „da se mora malo i lagiti“. Na žalost s tom blagdanskom šarenom lažom nekako se pokopila i politička kampanja za izbor Predsjednika. Nekako kao šampita s chilli papričicama.
Netko od „kampanjaša“ u jednom trenutku reče: „Brojke ne lažu!“ Ne lažu, osim ako nisu pored nekih drugih brojki. I tu i onih nekoliko likova iz tzv. „visoke politike“ za koje sam smatrao da su koliko – toliko prihvatljivi i, povremeno, vjerodostojni napovratno padaju u ponor laži. U principu, ne smeta me toliko što lažu daleko više me smta što me smatraju toliko glupim da ne znam prepoznati laž. Da. Mene, „svoj Narod“ iz kojeg ne mogu pobjeći.
Znaju oni da će većina „njihovog Naroda“ tumarati labirintom Knossosa ne prepoznajući u njima Minotaura koji ih je samo ostavio „za poslije“. Na žalost nekoliko stotina tisuća Hrvata jednostavno se je „udaljilo“ prije neko Egej pokaže prstom na nekog od njih poslavši ga u labirint. Da li je i Tezej u toj grupi?
Stoga, Lovro, opet će mo sjediti na terasi a ti slobodno „lagi“ praviti ću se da Ti vjerujem.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here