Dragi Tonko,

Evo osvanula je opet ta predizborna subota. Najdraža čisti pileća krilca i dijeva ih u ekspresni lonac u kojem je već na dnu poslagano zeleno i korjenasto povrće. Iznevjerila je tradiciju predizborne šutnje. Danas nema goveđe juhice. Gleda me umilnim pogledom i samo kaže: „Sinić je tako zaželio.“ Šutke sliježem ramenima. Ma k vragu i tradicija. U srijedu će opet otići od doma i tko zna kad ćemo ga opet vidjeti; tko zna kad će opet kusati maminu juhicu? Ima važnijih stvari u životu od tradicije prehrane u predizbornu subotu. Pravila su ovdje da bih ih kršili. Kršeći običaje osjećamo se nekako živahnije. Kao da uistinu postojimo. I svejedno je hoće li se danas, na dan predizborne šutnje, u juhici ukuhati govedo ili kokoš; glavno je da sve što ću ti danas napisati ovi iz DIPa ne shvate kao predizbornu propagandu i kršenje šutnje jer bi to bilo nekako protivu mojih pravila uzorita ponašanja na društvenim mrežama i u medijima.

Nadam se da će te ovo pismo zateći zdrava i radišna. Već dugo ti se spremam pisati, ali mi prava rečenica nikako ne dolažaše u pero, zapravo u ruku jer pera za pisanje sam se već odavna odrekao. Da ne moram s vremena na vrijeme potpisivati studentske indekse ili nešto zaokružiti opet bih postao pismen, to jest nepismen, kao u prvim godinama svoga života. I evo, sad sam spreman; ove posebne subote kojom običavam, kao uostalom i svi ostali smjerni ljudi, šutjeti. Suzdržavajući se od govorenja pišem pismo koje sam odavna nakanio pisati, ali mi nekako uvijek bijaše uz ruku.

Ima točno osamnaest mjeseci otkako podlegoh nagovoru starih školskih kolega da pišem za njihov portal koji eto pokušava biti malo zabavan, malo više kulturan i ponešto informativan, a sve da bi se na neki način sačuvali kontakti i veze koje je vrijeme naveliko počelo nagrizati. Tako je to s nama provincijalcima. Na prvim godinama studija začaraju nas svjetla Metropole pa se rastrčimo naokolo u potrazi za novim: za novim ljudima i poslovima, za novim ljubavima i ženama. Pokojeg od nas zov odvuče u neke još veće, dalje metropole, pa se posvema odalećimo; otuđimo dok nas opet ne sakupi neka visoka godišnjica mature ili izbori. Opet u rodnom gradu, pred školom u koju sada idu neki drugi mladići i druge djevojke; u kojoj sada predaju decenijama mlađi profesori. Tek poneka breza iz znana perivoja, sada izbrazdane sive kore, zamahne svojim tananim granama u znak dobrodošlice pa uspomene postanu žive. Sjećanja izmiješana u vremenskom poretku na sasvim novi i neobičan način neodoljivo zazivaju da budu zabilježena i postvarena još jednom, pa makar i u efemernoj formi mrežnog napisa.

A kad sam jednom počeo pisati nekako mi se omililo i evo me već na sto četrdeset i prvom zapisu od projektiranih 156 koje planiram zgotoviti, ako Gospodin bude pri pomoći, do ljeta. Prvu trećinu već sam i lijepo posložio u indeksiranu hiperknjižicu koju nazvah „Stari pas“ zapravo „Teško je starom psu naučiti nove trikove“. S jeseni smo ga i lijepo prezentirali u petrinjskoj gradskoj knjižnici, za mene osobno, prvom i pravom ishodišnom mjestu ove avanture. Drugi dio, uglavnom zgotovljen, čeka finalni izbor, pa da bude prelomljen i ukoričen kad uspijem ukrasti malo sistematična vremena od tekućih poslova koji me svakodnevno sustižu. Sad sam negdje preko polovice trećeg dijela i gotovo mi je već moguće sagledati kraja. Konca skoro baš onakva kakvog sam u samom početku i zamislio. No tu se ujedno skriva i moja najveća sumnja. Uobičajeno je da se čovjeku s vremenom, kad počne preispitivati i bolje sagledavati svoju rabotu, jave sumnje. Sumnje u ispravnost. Sumnje u nakanu. Sumnje da se možda previše puta ponovio ili počne dvojiti da je ponovio nešto što je davno prije već netko drugi rekao i što nije trebalo ponavljati jer bi se moglo shvatiti kao necitirano prepisivanje. Ja zapravo nemam tih sumnji. Meni se nekako s vremenom sve ispisano čini čak i nešto boljim nego u trenutku kad sam to obznanjivao svojim e-prijateljima. I ne samo boljim već i kompletnijim i kompaktnijim. Ima nešto odanih čitatelja koji pohvališe moj trud, ali odani privrženici valjda i jesu tu da te podržavaju, podupiru i kad ne ideš baš najboljim putem; da te pridrže i poguraju u svim tvojim nastojanjima i magnovenjima.

Danas je u krugovima kulturnjaka običaj da svako sebi piše recenzije, pa onda često knjige, izložbe ili kazališne predstave budu ocjenjivane onako kako ih je sam pisac, autor ili kreator htio predstaviti ili postaviti, a ne kakove su one u stvarnosti i kako su se iole nepristranom motritelju mogle učiniti. Pratim tvoj kritičarsko-recenzijski rad na TV-u. Vijesti iz kulture često uvažavaju tvoja mišljenja i stavove, a ti nekako uvijek lijepo znadeš istaknuti dobre stvari kulturnih uradaka i prikriti one manje dobre i manje uspješne aspekte. Stoga ako ikako uzmogneš baci oko na ova moja piskaranja, pa ako nađeš nešto dobro i vrijedno spomena bio bih ti neobično zahvalan da mi to rekneš. Mnogo bi mi značilo!

Puno veselja tebi i tvojoj obitelji u vremenima što dolaze.
Srdačno.
Darko.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here