Autor:Miroslav Šantek
ŠTO KAŽE IVAN RIZMAUL
Ivan Rizmaul je petrinjski povjesničar. Nepopravljivi zaljubljenik u povijest grada, ali ne samo onu knjiški povijesno precizno zapisanu u raznim povijesnim arhivima,već je on čovjek koji je istraživao narodne običaje po predaji i pričanju i to njegovo israživanje narodnog petrinjskog blaga je dovelo do objave knjige Blagdan i svagdan petrinjski u kojoj Rizmaul za pojam Brezje piše ovako: Pučko nazivlje dijelova grada – Ulica Brezje i pripadajući prostor oko željezničke pruge.
Tako je bilo nekad u zapisima starih Petrinjaca. Postojalo je Brezje. Druga Jugoslavija je donijela ime Ratkovićeva ulica, a Republika Hrvatska je vratila ime Ulica Brezje. Ona počinje od skretanja iz Turkulinove pored čuvene Momčilovićeve gostionice, malo vijuga ,pa se izravna pored nekad Gavrilovićevog, a danas Petrinjskog nebodera i Doma umirovljenika, Kodrićeva, petrinjskog fakulteta i OŠ Dragutina Tadijanovića i završi na mjestu nekadašnje željezničke pruge. Nje nema više. Nikada je neće više ni biti. A na kraju tog Brezja živi Gordana Ross. Ona već neko vrijeme piše kratke priče koje imaju karakterističan prizvuk ovog kvarta i cijelog petrinjskog podneblja, a prošle godine ih je ukoričila u knjizi  „Dobro, kome ja pričam“.
PROMOCIJA PETRINJA – ZAGREB
22. listopad 2019. će ostati zauvijek u sjećanju Gordane Ross. Knjiga „Dobro, kome ja pričam“ je promovirana u Maloj dvorani petrinjskog Hrvatskog doma koja je bila napunjena do vrha. Puno ljudi je došlo poslušati uživo autoricu, vidjeti i kupiti tu knjigu koja je završila na policama mnogih petrinjskih kućanstava.
Mjesec dana poslije Gordana je knjigu promovirala i u knjižnici na zagrebačkoj Knežiji, a planira 2020. ju promovirati i u Sisku, još jednom u Zagrebu, u Makarskoj, Korčuli, puna je planova, a knjiga koja je tiskana u 400 primjeraka može se anbaviti iskljuičivo na promocijama.
PRIJEM KOD GRADONAČELNIKA DUMBOVIĆA
Sam početak 2020. donio joj je pozivu goste kod petrinjskog gradonačelnika Darinka Dumbovića koji ju je primio u svom uredu i zahvaliojoj na promociji Petrinje koju ona kroz svoje priče pronosi cijelim svijetom i preko ukoričene knjige „Dobro, kome ja pričam“ i preko njene facebook stranice na kojoj je vrlo aktivna „Moje priče, moji snovi“.
SEKS I GRAD
Seks i grad je popularna televizijska serija koja se prije dvadesetak godina prikazivala na televizijskim ekranima. Postala je toliko popularna da se i u ovom trenutku negdje na svijetu vodi razgovor o njoj, a jedna od četiri glavna fiktivna ženska lika –   Carrie Bradshaw je kolumnistica koja vodi kolumnu Seks i grad, a njen lik od popularnosti završi i na samim newyorškim autobusima. Gordana Ross nije Carrie Bradshaw, nije ni fiktivan lik već stvarna petrinjska spisateljica koja u šali govori da će jednog dana i njen lik osvanuti na nekom lokalnom autobusu.U svakom slučaju,Gordana kaže da hoće još. I još. I još. Želi pisati. Želi drugu knjigu. Već je i započela s odabirom materijala za nju.
 A SVE POČINJE I ZAVRŠAVA U BREZJU
Ovo je moje utočište. Moj bijeg od svega što boli, umara, donosi nemir.
Ona pamti moje prve korake, moje vožnje na biciklu i igranje kod stare barake u koju sam krenula u prvi razred, a stajala je baš na ovom zavoju na desnoj strani. Pamti sve prekrasne trenutke mog odrastanja i one mnogo bolnije. Nesigurnu, visoku djevojčicu koja je oduvijek smijehom kao najdražom maskom sakrivala i svoju nesigurnost i svoju bol. U svakom njenom dijelu moj je život; toliko sjećanja i uspomena utkano je u ovu ulicu. Uvijek sam se tu osjećala najsigurnije i najbolje. Gdje god da sam otišla, nigdje nisam imala takav osjećaj mira i ispunjenosti.
Upijala je moje radosti i moje tuge, dočekujući me u zagrljaj i onda kada sam padala i mislila da više neću ustati, umorna od života. Moja Taša je uistinu bila u pravu kada je govorila da joj Brezje daje neku nadljudsku snagu. Ponekad imam osjećaj da mogu dotaknuti silnu energiju koja isijava iz njenih vijugavih kutaka.
Silno sam umorna i vrlo tužna. Gledala sam danas jednog dječaka koji nosi ime mog oca kako pomaže raditi kobasice, čak je ponio i bijelu pregaču koju mu je pripremila njegova baka. Vjetar je studenio njegove obraze i ruke, ali on je gledao kako njegov otac i stric rade i s vremena na vrijeme pomagao. Preplavila su me sjećanja na mog oca, u istom dvorištu, i na sve one minijaturne parove kobasica koje je radio samo za mene. Pa sam mu u jednom trenutku pokazala staru mesarsku pregaču mog oca, njegovog pradjeda; stara je sigurno pedeset godina. Stoji u ormaru i čuva sjećanje na čovjeka kojeg nema trideset i dvije godine. I onda danas na mojoj terasi dječak njegovog imena, ljevak poput njega, stavi na sebe vrlo sličnu bijelu pregaču i radi ono što je moj otac toliko puta radio.
Samo Brezje može upiti takvu količinu tuge. Ono zna svaki moj udah.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here