Sjetni blagdani

Autor: Marjan Gašljević

Sređujući arhive po računalu i vanjskim memorijama slučajno sam danas nabasao na fotografiju iz naslova. Dugo, dugo sam je promatrao, uvećavao, smanjivao. Fotografija je snimljena na novogodišnjem ručku Zapovjedništva Operativne grupe za Sisak, Banovinu i Posavinu 1992. godine u restoranu Rafinerije nafte Sisak na KP-6. Siguran sam da je ručak bio nešto dana poslije Nove godine. Siguran sam, međutim, da na fotografiji nedostaju neki načelnici i pomoćnici koji su morali ostati na dužnosti. Neprijatelj, naime, ne oprašta. Ni tada, ni sada.

Siguran sam, međutim, da, kada bi se danas htjeli okupiti u ovom sastavu fotografija bi bila daleko manja. Velik broj osoba sa fotografije više nije među nama. Napustili su nas prerano. I ako nikada, u principu, nije vrijeme za umiranje mnogi od njih otišli su zbilja prerano. Sistiglo ih je sve ono što su preživjeli do tog dana a, mislim, još teže ono poslije.

Zamislim se danas koliko je bilo poštovanja, uvažavanja, povjerenja i svega drugog pozitivnog u odnosima među ljudima u toj omalenoj grupi časnika koji su organizirali i osnovali postrojbe ovog područja, ustrojili obranu i polučili prve napadne uspjehe porazivši nadmoćnog neprijatelja. Negdje poslije nekih, možda, tri godine u jednom razgovoru s prijateljem s fotografije, a tada smo već dugo bili razasuti po raznim postrojbama Hrvatske Vojske, tužno sam se zapitao gdje su nestale te spomenute ljudske vrijednosti koje smo imali tada u Operativnoj grupi. Tužno se je osmjehnuo rekavši: „Dragi moj Tekut ono što smo tada imali nepovratno je uništeno. Uništio ih je karijerizam, politikanstvo i interesi.“

U Sisku se danas vrlo rijetko spomene samo postojanje ovog Zapovjedništva ustrojenog po zapovjedi Predsjednika i Vrhovnog zapovjednika u svibnju 91. godine. Zapovjedništvu je bilo u zadaći povezati sve domoljubne snage na Banovini, Posavini i Sisku u jedinstven sustav obrane te vođenja i zapovjedanja. Pored te zadaće Zapovjedništvo je pristupilo i osnivanju postrojbi na području odgovornosti, popunu postrojbi ljudstvom i tehnikom ali i nabavkom oružja, oruđa, borbene i logističke opreme i tehnike. Ogromna je to bila zadaća i danas teško zamisliv posao koji mogu pojmiti, bez namjere da ikog podcjenjujem, samo rijetki. Ovako ogromna zadaća mogla je biti uspješno izvršena samo s časnicima koje su krasile naprijed spomenute odlike.

Zbog čega Sisak pruža „žilav otpor“ priznanju, općenito, činbenicima organizacijskih i bojnih uspjeha ovog područja nikako mi nije jasno i ako za to postoje mnogobrojni, izostavimo svjedoke, dokumenti. Postrojbe osnovane od Operativne grupe i popunjene sisačkim dragovoljcima časno su se borile ginuvši od Slavonije do Dubrovačkog ratišta i nitko nema potrebe spomenuti ih ni tamo a ni ovdje, doma. Samo da, primjerice, spomenem 21. rujna kada se državni vrh „strči“ u Čakovec na proslavu „pada prve vojarne u RH“ a Sisak je prvu vojarnu uzeo 3. rujna, pa 15. rujna gdje se okupe samo oni najsjetniji. O mnogim drugim uspjesima s kojima bi se trebali ponositi neću ovdje. Nije prigodno. U čemu je problem? Sujeti? Ili se, možda, mnogi ne bi našli?

I još nešto što ne mogu odoljeti da ne napišem. Mnogi od ovih sa fotografije nikada nisu dobili, a i ja sam među njima, čak niti Spomenicu 91. Ma ne treba, mi svoje „spomenice“ nosimo u srcu kao i prijatelje i suborce sa fotografije kojih više nema među nama. Njima i mnogim drugima koji leže na grobljima Operativne grupe za Sisak, Banovinu i Posavinu zapalim svijeću i poželim mir kada odem na ispraćaj nekom iz te od svih zaboravljene „družine“ koji je taj dan „došao na red“.

Laka im. Počivali u miru ako i kad već mira nisu imali za života.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here