Ono – kad ne moraš u školu

Foto:Miroslav Šantek Cobra

Autor: Marjan Gašljević
Jučer dok sam strpljivo nadzirao unuka u rješavanju zadaće mislima sam se vratio na neko davno vrijeme kada su bili neki drugi izgovori i opravdanja da se ne mora doći u školu. U jednom trenutku unuk je malo i zaplakao. Zadaću je činilo „skromnih“ desetak stranica za jednog prvaščića. Svjestan sam da se pokušava „sustići“ propušteno u učiteljskom štrajku. Malca mi to ne ljuti jer on to i ne razumije ali ga ljuti što u razredu imaju jednog „nestašnog“ učenika  s kojim se učiteljica najviše bavi na uštrb ostalih. Nije to njezin izbor, na žalost.
I unučica je „sustizala“. Eto, mi nismo od onih nekoliko posto hrvatskih đaka koji imaju opravdano odsustvo jer su otišli na skijanje. I ako mi ona što je zovu ministricom obrazovanja nije objasnila kako će izgledati „ispričnica“ za đake na skijanju sam zamišljam da li bi bilo opravdano tih 6 – 7 dana izostanka da sam s unucima otišao, recimo, u Viduševac pa uslijed nedostatka snijega lutao s njima po okolnim poljima, brežuljcima, šumarcima. Preskakao potočiće i bacao kamenčiće u rijeku. Da li bi mi prihvatili kao ispričnicu evntualne fotografije tih mjesta i doživljaja ili bi ih morao fotošopirati nekim snježnim motivom i potkrijepiti, recimo, nekim računom iz Austrije? Da li će, opet, idući tjedan kada se „skijaši“ vrate malci morati žrtvovati svoje vrijeme jer će se učiteljice brinuti da „skijaši“ ne zaostanu i pripomoći im u „sustizanju“ a na, naravno, uštrb „lidlića“?
Donji Viduševac presjeca nekoliko potoka koji se slijevaju s Perlinskog niza predajući svoj tok rijeci Glini. Jedan od tih potoka posebno mi je obilježio djetinjstvo pa smo danas ja i moji malci odlučili obići taj „slavni“ potok. Kada kažem da mi je na neki način obilježio djetinjstvo odmah moram pojasniti i kako.
Danas je taj potok samo skromni potočić zbog činjenice da su svi takvi tokovi na ovom području izregulirani kanalima tako da su zauvijek nestali mnogobrojni virovi koji nikada nisu presušivali pa smo u njima rudnjacima lovili ribu koje je bilo u izobilju. Klenova, bjelki, piškora, cvergla, štuka bilo je u izobilju, a u rudnjaku bi se zakoprcala i pokoja bjelouška. Pored ovih slavnih ribolovova potok nas je itekako razveseljavao kada bi uslijed jesenjih ili proljetnih kiša nabujao i razlio se po poljima i putovima. Tada se, naime, nije moglo do škole.
Taj potok danas se ne ucrtava niti u njaprecizniji zemljovid, a ja se sjećam da su ga stari zvali Klimavac. Klimavac je na ovom mjestu gdje svratismo premošćen jednim mostićem pod kojim su završili okupani mnogi, posebice muški, mještani. Na Klimavcu se je, naravno, u ono vrijeme i prala roba. Žene bi donosile rublje u koritima na glavi pa bi onda pojedinačne komade sapunali i lupali po daski naslonjenoj na sebe povremeno ispirajući u bistrom potoku.
Djed mi je pričao u mnogim večerima uz kućno ognjište kako na tom mjestu u noći rublje peru i „nevidovnice“ i druge coprenice te da je u vrijeme mraka najbolje izbjegavati to mjesto jer ako naiđe netko nepozvan jao si ga njemu. Nevidovnice i coprenice će ga baciti u potok i tko zna što mu još načiniti. Mnogi muškarci iz sela došli bi s tog mjesta poderani i namočeni ako su, slučajno, sačekali noć kod prijatelja pa se lasno vračali kući.
Naravno da sam priču ispričao unucima sjedeći na rubu mostića dok je potok nestašno žuborio. Ponoviti sva pitanja i odgovore uzelo bi nekoliko stranica. Malci su na koncu odlučili istražiti okolinu potoka s namjerom da vide te nevidovnice i coprenice. Danas ih nije bilo (za to se i zovu nevidovnice) ali je ipak Matko u jednom trenutku iza jednog panja „nešto vidio“ a Luce je zaključila da je nešto čudno „šušnulo“.
Predsjednica na isteku mandata Grabar Kitarović izjavila je da će se poslije mandata „baviti pravima djece“. Da li će to bavljenje biti na tragu ovih „bavljenja“ aktualne ministrice obrazovanja iz kojih, po meni, proizilazi školski primjer državne diskriminacije djece koja su podjeljena, ovdje ne egzistencijalnim pravima, već pokondirenim glumatanjem. Na žalost svjedočimo i svakodnevnoj diskriminaciji iste te djece egzistencijalnom diskriminacijom iz koje je i proizašao podrugljivi naziv „lidlići“ a da to nikog ne zanima. Eto, čak ni Helenca u tome svemu ne vidi ništa sporno.
Moj je učitelj gledao i vidio s brijega na kojem je bila škola da su se potoci razlili i potopili putove, staze i livade te da mu većina  đaka neće doći na nastavu. Na žalost danas „s brijega“ se ne gledaju i ne vide niti učitelji a kamo li djeca. „Lidlići“ su out, inn su „skijaši“.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here