Ruke

Točno u devet-nula-nula Stuart Henderson dao je zatvoriti vrata Auditorijuma CEBAF centra. Unutra ostadoše oni što htjedoše čuti posljednje riječi Direktora prije konačne odluke Vlade Sjedinjenih Američkih Država. Stručnjaci DOE uskoro će odlučiti o pobjedniku u ratu sjevera i juga. DOE, Department of Energy, bi bila istoznačnica našemu Ministarstvu znanosti kad bi ga imali. Sjever je ovaj put predvodio Brookhaven National Laboratory (BNL), a jug Thomas Jefferson National Accelerator Facility (JLab). Stuart koristi ovu prigodu da još jednom upozna sve zaposlenike s aktivnostima koje je administracija Jefferson laboratorija napravila u proteklom periodu ne bi li se izborila za dvije milijarde dolara kojima će Vlada SAD-a financirati izgradnju velikog elektronsko-ionskog sudarača (EIC). Oštra konkurencija obilježila je završne borbe. Sjevernjačka administracija brookhavenskog nacionalnog laboratorija i južnjački lobiji Virdžinije ispucaše svo teškog naoružanje u cilju da u svoje dvorište dovedu tu veliku znanstvenu infrastrukturnu investiciju. Teško da je mogla zaostati i najmanja argumentirana sitnica koja bi mogla imati značaja prije no DOEovi stručnjaci donesu konačnu odluku.

Ovaj đentlmenski rat traje već više od dvije godine. Više od pola potrebne infrastrukture (ionska) je na strani sjevera, dok jug stoji definitivno superiorniji u proizvodnji polariziranih elektrona. Kako laboratorije nije moguće fizički spojiti jer je udaljenost akceleratorskih resursa preko 700 kilometara samo jedna strana odnijet će pobjedu u ovom znanstveno-građevinskom ratu sjevera i juga.

Sjever i Jug (eng. North and South) je američka tv serija koju je snimila televizijska kuća ABC. Radnja se zbiva za vrijeme građanskog rata, a snimljena je po trilogiji Johna Jakesa. Snimljene su tri sezone: 1985., 1986. i 1994. koje prilično točno slijede predložak romana. Serija prati sudbinu dva lika Georgea Hazarda i Orrya Maina koji će postati najbolji prijatelji za vrijeme školovanja na uglednoj vojnoj akademiji West Point. Njihovo prijateljstvo stavit će na kušnju građanski rat, a George i Orry naći će se na suprotnim stranama, za vrijeme kojega su Sjedinjene Američke Države bile podijeljene na „Sjever i Jug“.

Stuart staloženo započinje svoje izlaganje kratkim rezimeom. Lagano nas podsjeća na sve što je do sada učinjeno od strane administracije nacionalnog laboratorija da bismo ovaj projekt privukli na našu stranu, ovdje u Virdžiniju. Kao iskusni znanstvenik, političar i dugogodišnji suradnik brojnih nacionalnih znanstvenih savjeta izlaže najnoviju Vladinu investiciju u širem nacionalnom svjetlu: osnaživanje tehnoloških i inovacijskih potencijala cijelog društva. Kao diplomirani kemičar s doktoratom iz fizike radio je na brojnim znanstvenim i administrativnim projektima u laboratorijima diljem SAD. To ga je i učinilo poželjnom južnjačkom akvizicijom, prije gotovo tri godine, da pokuša u virdžinijski Nacionalni Laboratorij dovesti najveću američku znanstvenu investiciju prve polovice XXI. stoljeća.

Svoje točno polusatno izlaganje ne propušta završiti pohvalom ljudskih resursa. Podsjeća da će neovisno o konačnoj odluci DOE za zaposlenike sve ostati slično, ako ne i bolje nego do sada. Sedam stotina zaposlenika i preko tisuću gostujućih znanstvenika koji doprinose znanstvenoj kvaliteti institucije i u slučaju neuspjeha mogu računati na nastavak započetih znanstvenih projekata u već dosegnutim financijskim okvirima i s postignutom znanstvenom ekspertizom. Pri tom posebno naglašava međunarodnu znanstvenu komponentu koja Jlab čini vitalnim rasadnikom ne samo američke već i svjetske znanosti i iskustva. Iako je jasno da se radi o all-hands meeting okupljanju čovjeku je drago kad ga se netko spomene u tako važnom kontekstu.

Nakon polusatnog izlaganja slijede pitanja slušatelja. Ona u odlučnim situacijama kao ova mogu biti i veoma nezgodna. Ipak u svom verbalnom nastupu Stuart djeluje suvereno. Svojom sjevernjačkom pojavom ulijeva povjerenje. Svakodnevno, ne pretenciozno, sivo odijelo s zeru predugim nogavicama koje ipak ne mogu sakriti mokasine čine njegovu hladnu sjevernjačku fizionomiju južnjački nonšalantnijom. Prevelika žuta kravata loš je izbor jer otkriva previše liberalno-obranašku poziciju u ovom, za Nacionalni Laboratorij, presudnom trenutku koji zahtjeva maksimalni angažman, pa i bojom i dezenom kravate. Pitanja su dosta benigna i s njima Stuart lako izlazi na kraj, zadovoljno milujući ruke što uspijeva zadržati svoju superiornu poziciju do samog kraja. Intrigira me to nježno povlađivanje vlastitim rukama. Nešto tu nije u redu; nešto ne štima. Ostajem posljednji u Auditorijumu. Stuart još razgovara s nekom ženom; hladno i bez imalo potrebe da joj se dopadne. Odsutno. Ostaje dojam da on znade nešto što nitko od prisutnih u dvorani nije još uspio saznati. Sanjivo se pokušavam dovinuti što bi to moglo biti. Deset je sati. Nakon probdjevene noći i ranojutarnjeg sastanka vrijeme je za odmor.

Stižem do svoje izbice. Majušni apartman s velikim krevetom i prostranom kupaonicom. Perem ruke. Gledam ih svakodnevno po nekoliko sati. Kako nisam vještak u tipkanju a radim na kompjuteru satima dobro sam upoznao svoje ruke. Ipak u umivaoniku od lažnog mramora i pod mlazom tople vode čine mi se nekako drugačije, strane. Nemoje. Još uvijek su mi u mislima Stuartove ruke. Zašto mi se jutros sve ruke čine prijetvornima?

Liježem na lijevu stranu ogromnog kreveta. Na onu stranu na kojoj bi spavala najmilija da je ovdje. Kad nje nema vazda ležim na toj, njezinoj strani. Tako mi je uvijek nekako bliža; i kad je uistinu jako daleko. Misli pritječu. San prilazi u velikom luku. Prisjećanja. Dok smo išli na fakultet četvrtkom uvečer bi u maloj koncertnoj sali talijanskog paviljona Studentskog centra svirali poznati hrvatski glazbenici. Osobno preferiram kad više glazbenika skladno muzicira. Gudači, osobito čelisti, mogu uspješno postvariti čarobnu atmosferu, no mog tadašnjeg cimera, a danas prorektora Sveučilišta u Zagrebu zanimaše jedino pijanisti. Znam da smo dolazili i pola sata ranije prije koncerta da bismo zauzeli dobra mjesta; mjesta s kojih se moglo pratiti ruke pijanista. Kad se utrnu svjetla i prostor ispuni glazba preostanu tek svijetle ruke na podlozi od slonovače iscrtane crnim prugama. Bijele eterične ruke što utiskuju crne i bijele tipke obrušavajući se na njih ponekad s velike udaljenosti, a ponekad tek ovlaš, nježnim dodirom. Ruke što se uzdižu i prigiblju u nekom vlastitom ritmu, u nekom svom paralelnom svemiru koji neovisan postoji i teče usporedno s glazbom koja struji iz ogromne rezonantne kutije polukoncertnog klavira. Ruke Stjepana Radića. Ruke Freda Došeka. Ruke Pavice Gvozdić. Ruke. Puno izmiješanih ruku na crnom pokrovu koncertnog klavira. Ruke što žele nešto reći. Kakofonija ruku. Ruke prorektora za znanost. Ruke Stuarta Hendersona. Moje ruke… Ruka najvoljenije.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here