Bilježnica Robija K. u Kerempuhu

Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić                   

„Eci peci pec, mrtav si k’o zec,
ubila te haubica, odnijela ti pola lica“

brojalica je kojom započinje predstava Bilježnica Robija K. u Kerempuhu. Tu britku satiru nastalu prema kultnoj kolumni Viktora Ivančića sjajno je dramatizirala Dina Vukelić. Intrigantnu scenografiju  je osmislila  Liberta Mišan , a bizarne kostime Petra Dančević. Fragmentarni prizori furioznog ritma iz apsurdne hrvatske stvarnosti govore o nacionalizmu, domoljublju, iseljavanju i upitnim državotvornim svetinjama i mitovima. Redateljica Marina Pejnović predstavu je postavila tako da spaja nespojivo i ti oksimoroni (zvukovi eksplozije i zvečke, pancirke i pidžame, oružje i plišanci, brojalice i militarizam) pomažu Robiju da usmjerava radnju čitanjem Deklaracije o pranju mozga.

Kroz odnos s djedom i iz perspektive razreda Robi pokreće pitanja o NOB-u i Domovinskom ratu, neminovnim partizanima i ustašama, hrvatskim generalima u BiH, zabranjenoj lektiri, nasilju i miru.

Ako ne sumnjamo u istinitost Benjaminove tvrdnje da nema boljeg ishodišta mišljenju od smijeha tada bespoštednu demistifikaciju državotvornih ideologema, savjesno izvještavanje o ratnim zbivanjima i denunciranje kriminogene privatizacije prepoznajemo u pisanju i uprizorenju Ivančića kao neprikosnovenog satiričara koji se „brutalnim humorom bori protiv suštinske i tragikomične ljudske gluposti.“

Robi K. (Ivančićev alter ego) je vječni učenik trećeg razreda iz ne baš uglađene splitske obitelji. Njegovi prijatelji Kane Šteta, Nela Svinjogojstvo i Rino Sajla i on proživljavaju svakodnevicu u kojoj je glupost normalna, a pamet zabranjena ironično, cinično i zabavno. Josip Brakus kao Robi zafrkantski se smije svijetu oko sebe, ali je i promatrač i svjedok koji naoko naivan, progovara nevinošću i zaigranošću o apsurdu u kojeg smo uvaljani kao u živi pijesak.

Linda Begonja dominantna je u drskoj, vulgarnoj i gruboj ulozi učiteljice Smilje i Majke. Sjajno dijalektom i lokalnim govorom stvara prepoznatljivi karakter žene iz dalmatinskog zaleđa. Pred njom je svjetla glumačka budućnost jer je iz uloge u uloge sve bolja.

Odlični su Željko Konigsknecht, Filip Detelić i Ana Maras Harmander.

Nisam mogla ne sjetiti se koliko su mi Ivančićevi tekstovi sjajne satiričnosti i pogubnog crnog humora s tragikomičnim prizvukom značili u ratno vrijeme. Podsjećali su me na kultni Monty Python. Jednakim intenzitetom znali su oduševiti i razgnjeviti javnost. Feral sam iščekivala i radovala mu se kao nekoj nagradi, jer sam vjerovala da je vlasništvo onih koji ga čitaju i pišu. Veselila sam se svakom svjetskom i europskom priznanju kojeg su ti hrabri novinari dobili, jer doma su bili nepoćudni i trn u oku tadašnjem režimu. Iako je prestao izlaziti 2008. godine o njemu se i dalje govori i piše jer je dokument vremena koje nikako ne prestaje. Zato ne čudi postavljanje Ivančićevih kolumni na daske koje život znače jer netko je sjajno zapisao da je čuti njegove tekstove na pozornici kao zakoračiti iz ilegale ravno pred isljednike i glasno im ponoviti revolucionarno gradivo. Rastužuje istina da je i današnja realnost tragičnija od literarnog predloška, a nadolazeće generacije konzervativnije od roditelja.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here