Nema ljepšeg događaja u životu nego kad dobijete dijete. To je toliko dobro da sve oko vas prosvijetli. Svi vam postanu bliži, čak se i oni za koje se činilo da vas bogme ne ljube znaju osmjehnuti onim blaženim osmjehom miline. Sam pogled na baš vama podareno tek rođeno dijete ispunjava ushićenjem i milinom. Stvoren je još jedan Život. Na ovaj ovdje u naručju, mislite, moći ćete i sami utjecati, nadgledati ga i usmjeravati. Paziti, brinuti se i darivati ga.

Prvo što roditelji daruju djetetu to je ime. Ime kao znak, ime kao nagovijest vrsnosti života koji ste podarili. Naši stari davali su imena svojim potomcima po Apostolima i Kraljevima. Petar ili Ante, Tomislav ili Franjo. Dajući ime vlastitom djetetu po nekome dobrom, slavnom ili bogatom nastojalo se dio povjesnikove sudbine pokloniti rođenom na samom početku kako bi poslije s tim imenom kao baštinom lakše kročio kroz život, laganije nosio breme svakodnevnice.

Danas je došlo drugo vrijeme. Djeca se rađaju sve rjeđe i rjeđe. Sve više su nekako posebna, unikatna. Danas svoj porod možete pratiti i nadgledati od samog začeća pa mu je stoga potrebno i nadjenuti naročito, jedinstveno ime. Roditelji se danas natječu da dijete nazovu imenom kojim se nitko nikada prije nije nazivao. Ponekad uspiju, prečesto ne. No ima i sasvim običnih roditelja koji još uvijek djecu nazivaju prema onom osjećaju koji najviše ćute kad maleni dođu na svijet: željeni i sanjani, nenadani i darovani, dragi i mili.

Milan je uobičajeno slavensko muško ime, mada ga u SADu doživljavaju i često koriste kao žensko. Dolazi od slavenskog korijena “mil-„ u značenju: drag, ljubazan i milostiv. Koriste ga pretežno Česi, Slovaci i Srbi, ali često je i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji, Bugarskoj, Poljskoj i Mađarskoj. Ime Milan bilo je među top 5 imena za dječake rođene u Srbiji 2012. godine. Bilo je među prvih 20 imena za dječake rođene u Slovačkoj 2004. To je bilo osmo najpopularnije ime za dječake rođene u Nizozemskoj 2007. godine, a sedmo u Flandriji u 2009. Milan je također naziv koji se koristi u romanskom govornom području u značenju: željan i naporan. Sanskrtska riječ Milan znači ujedinjenje, sjedinjenje ili okupljanje.

Kud ćeš prikladnijeg imena nego ljupkom, nevinom djetetu dati ime Milan, Milena, Milica ili već jednu od brojnih varijanti, nadajući se da će tvoj Milan ili Mila jednog dana uzrasti u umiljate, drage ljude koji će dragost trenutka rađanja širiti cijelog svog života ljudima oko sebe jednako kao što ga danas, na prvi dan svoga postojanja, podariše vama. Ali život znade biti nemilosrdno okrutan. Dani umiljatosti kopne kao travanjski snijeg. Uzrastaju Milani i stasaju Milice. Negdašnja dragost polako ustupa pred sve složenijim i težim životnim bitkama, pa naši Milani postaju manje dragi, a sve više naporni dok naposlijetku ne preostane više ništa od one iskonske dječje miline.

Moj ujak, drugorođenac bake Josipe i djeda Ivana kojeg nikad nisam upoznao također se zvao Milan. Za razliku od djeda i drugih ujaka koje je srce izdalo jednom i samo jednom, ujak Milan je proživio par moždanih udara. Sjećam ga se kako sjedi na štokrlu pod kruškom na dvorištu. Odsutan. Pogledom koji nepogrešivo otkriva da moždani krvotok ne funkcionira najbolje uspio se prisjetiti moje mame, a svoje sestre. Mene je samo gledao onim praznim pogledom. Ispražnjen zaboravom, s rukama prekriženim u krilu, vratio je izvornost djeteta koja mu je i donijela ime. Možda su mu se onako u bljesku ukazivale slike rata, Bleiburga i Križnog puta, ali ti bljeskovi više nisu bili njegovi. Njegov život pretvorio se u nesjećanje i taj mu je zaborav vratio umilnost djeteta. Sve dok nije potpuno iščeznuo u milini u kojoj se i rodio.

Ali nisu svi te sreće da potpuno zaokruže svoju životnu priču. Djeca, polako ali sigurno, postaju pritrujeni ljudi. Umiljatost što sjaše na dan rođenja polako biva potisnuta surim kamenim pejzažima, škrtom zemljom ili tek lijenošću da se ovdje, doma, napravi nešto pošteno. Siromaštvo, ono materijalno, ali i ono duhovno podgrijava sanje o dalekim svjetlima Metropola. Raspiruje čežnju o imanju. O posjedovanju: o vilama s drvoredima, kućama s poslugom i ljetnikovcima na nestvarno lijepim lokacijama. O mjestima na kojima se lijepo živi bez prevelika truda, o namještenjima gdje drugi rade za vas, pa sva dobra dolaze kao mana s neba; lako i po božjoj milosti. Milosti koja se zadobiva jednosatnim nedjeljnim sjedenjem u prvim, grijanim, redovima prvostolnica. Možda ispovijed. Dva Očenaša i tri Zdravomarije zbog srditosti ili prekomjernog gledanja tuđih ženidbenih družica. Pričest; obvezatna. Šetnja prije ručka. A ponedjeljkom sve iz početka; po starom. Množe se stanovi, kuće i vikendice. Prva druga treća… Više se ne broji. Mjesta krcata skupocjenim uvoznim namještajem, zidovi prepuni drugorazrednih slika prvorazrednih domaćih umjetnika. Ima se. Može se. Sve osim vratiti umilnost djeteta i ispuniti grabu u duši koja svakim danom sve više podsjeća na bezdan. Sa svakim postvarenim snom, sa svakim novim bogatstvom izbriše se komad iskonske, urođene umilnosti. I odjednom vas više nitko ne zaziva nježno: Miki, Milanče; milo moje. Čak i ono Milane! postane oporo i teško, pretvori se u prijekorni, optužujući poklič. U psovku.

Da se kojim slučajem zovem Milan volio bih da me netko zazove kao što u 22. minutu filma Vrhovi Zelengore Milena, Josephine Chaplin, doziva svog Milana, Alaina Nuryja: Milane! Milane! Čeznutljivo i zaljubljeno. Da osjetim da sam nekome potreban. Da netko posvjedoči da ime koje nosim još uvijek ima smisla. Da nisam definitivno i nepovratno postao nitkov. Srećom ne zovem se Milan. Poslije, u filmu, bude još puno toga: skojevskih sastanaka, tučnjave, pucnjave, puno pucnjave, pirotehnike i statista ročnika ondašnje JNA. U posljednjoj sceni Milena još jednom zazove Milana onako kako ne bih volio da me ikada itko zazove. Rafal i mučna tišina Ljubina groba, i rečenica za povijest: „Dokle god pucaju puške na Ljubinom grobu, Nijemci neće proći. A kad ne budete više čuli naše pucnje, znajte da na Ljubinom grobu nema više živih proletera.“

Velike riječi obično služe kao predigra velikim nedjelima. Odavno se prestalo pucati na Ljubinom grobu. Nema više živih proletera. Koliko odmah nakon izvlačenja Vrhovnog štaba počela je sveopća utrka za čast, vlast i nekretnine koja eto ne jenjava niti danas, tri frtalja stoljeća poslije. Čak se i usložila, umnožila, uvećala do neslućenih razmjera. Možda i nije bilo tako kako je na filmu prikazano, možda i nije sve tako kako danas govore portali. Opet, možda ipak u svemu ima neko zrnce istine. Kakogod. Spomeni se Milane da jednoga dana sa sobom nećeš ponijeti ni štokrla od skupocjenog namještaja, ni dvorišta ni kruške; čak niti najmanji listić iz njezine krošnje. Kad jednom odeš, i postaneš memorija drugih ljudi bit će to tek sjećanje na jednog lopova i jednog lašca; i ništa, ništa više.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here