Autor: Marjan Gašljević
Osobno sam hrvatski branitelj iz Domovinskog rata, dragovoljac, RVI, visoki časnik HV s braniteljskim stažom od 25. 5. 1991. godine do 31. 12. 1995. isključivo u borbenim postrojbama na prvoj crti najviše na sisačkom bojištu, a povremeno i drugdje, što se može po potrebi i provjeriti. Za razliku od nekih i usprkos činjenici ranjavanja i zarobljavanja po demobilizaciji vratio sam se na posao u Poduzeće vjerujući da smo Domovinskim ratom i svim žrtvama koje ih je taj rat uzeo i uzrokovao stvorili Državu istinske demokracije, pravne i svekolike sigurnosti, tolerantno društvo evropske provincijencije. Koja zabluda.
Istinski me smeta i uzrujava činjenica da se kroz medije stalno i isključivo povlači fraza: „…. u ime branitelja“. Tko je taj i s kojim pravom i mandatom može govoriti u ime branitelja? Tisuću i nešto braniteljskih udruga s isto toliko svojih predsjednika može govoriti samo u ime svog članstva ako za to imaju mandat. Osobno nisam u niti jednoj od tih udrugica i, u konačnici dok ovako funkcioniraju, ne želim njima ni biti, a nikada i nigdje u demokratskom izbornom procesu nisam birao osobu koja će me predstavljati baš kao hrvatskog branitelja-veterana iz Domovinskog rata što mi čak nije niti ponuđeno u nekoj varijanti osim redovitih demokratskih parlamentarnih izbora u kojima sam uvijek sudjelovao ( radi toga sam u bio, između ostalog, dragovoljac).
Osobno sam uvjeren da ratni veteran, hrvatski branitelj iz Domovinskog rata mora poštivati demokraciju i njezine procese te poštivati demokratski izabrana tijela i osobe, zakone Hrvatske države, institucije iste te Država te ih braniti i primjereno postupati po i prema njima te i na taj način pokazati da je ispravno postupio pristupivši obrambenim postrojbama Hrvatske države u nastajanju. Politikanstvu nema mjesta među ovom populacijom što ne znači da branitelj ne smije biti faktor Hrvatske politike. Da, svakako, ali na demokratski način s pravom da bira i bude biran i kao takav predstavlja svoju izbornu bazu u mandatu koji i kakav mu je povjeren.
S ekrana, radija, portala, novina drečali su razni samozvani, u stvari nametnuti i izmanipulirani, tzv predstavnici , hmmm, svih branitelja-veterana tipa Čondić, Josić, Hruškar i tko ih se svih sjeća. Gdje su sada. Iskorišteni i odbačeni kao Paloma maramica i doba šmrkavice. Poštovani novinari da li će te se za kratko vrijeme zbog boja i „brige“ za „branitelje“ sjetiti Glogoškog, Klema, Vučemilovića i ostalih od kojih su već i sada neki zaboravljeni (osim onih za koje se je zainteresiralo po nekoj drugoj osnovi pravosuđe) i nezanimljivi jer nisu „na liniji“. Postoji li vaša odgovornost ne samo, manje,prema tim ljudima a daleko više prema braniteljima-veteranima za koje govorite da isti ti govore i sve ovo rade u njihovo ime i za njih.
Zar tisuće komentara i objava na portalima i društvenim mrežama ne govori da „sve to i nije baš tako“. Veteranska populacija podijeljena je na manji broj onih „koji imaju Hrvatsku“ a imaju je već desetljećima čak i usprkos svojim, u najmanju ruku kazano, sumnjivim ratnim putovima i okolnostima stradavanja od kojih su mnoga dokumentirano javnosti prokazana ali su njezini korisnici zaštićeni svojim sinekurama što u političkom estabilišmentu što u tim famoznim braniteljskim udrugama u koje se ne usude taknuti mnogobrojni „anemični“ hrvatski političari. Istovremeno ona druga mnogobrojnija populacija veterana-branitelja slično kao i sam, prepuštena je ili se prepustila po razvojačenju stramputicama hrvatske privatizacije nafutrana lažnom floskulom proisteklom iz usta tih mnogobrojnih predsjednika raznih udrugica i podupirući im političara o „brizi za branitelje“.
Gledajući danas ispada da oni koji nisu članovi neke od tih mnogobrojnih udrugica, žvakača društvenih sredstava, jednostavno nisu branitelji i kao takvi ne mogu sudjelovati u bilo kojoj aktivnosti namijenjenoj poboljšanju životnih uvjeta te populacije. Njima nije, čak, niti mjesto u postroju prilikom nekog spomendana kada se paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca odaje počast njihovim poginulim suborcima.
Dok hrvatski umirovljenici kopaju po kontejnerima, hrvatsko radništvo postaje i ostaje hrvatska sirotinja, hrvatska mladost svoju budućnost traži u inozemstvu bavimo se jednom skupinom koja je itekako dobro materijalno osigurana i koja je, s ciljem zaštite tih materijalnih benificija, spremna zabraniti umirovljenicima kopanje po kontejnerima, radnicima rad, mladima ostanak (osim privlegiranih).
Ja tim braniteljima ne pripadam i ne želim pripadati i isti ti ne govore u moje ime. Osim ako ja nisam branitelj što je, isto, vrlo moguće jer ja nemam para da si platim minute i stranice u medijima, nemam političkih zaštitnika i ne trebam ih, ne idem po svoje mišljenje kod nikog i ponosan sam što imam svoje ma koliko često stradao zbog toga. Apeliram, dakle, na krojače javnog mijenja, urednike i novinare da, usprkos zaradi (biti će para i ima ih i na drugim mjestima) uključe mrvicu savjesti a još više odgovornosti te oslikaju u drugu, i treću a, bome, i četvrtu stranu medalje jer svi hrvatski branitelji iz Domovinskog rata nisu „branitelji“.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here