Morte Alla Francia Italia Anela! (Smrt Francuskoj od Italije!).

Tada sam bio mlad, toliko mlad da sam, kad su izrešetali Sonyja na onim naplatnim kućicama, više brinuo za ljubavni život Lucy Mancini nego kako će se ubojstvo prvorođenca odraziti na buduća zbivanja u familiji Corleone. Danas mi je teško reći jesam li prvo čitao knjigu ili gledao film Kum. Moguće je da je proces bio u simbiozi s obzirom da je knjižica bila u mekom uvezu, baš onakva kakove su se dobro prodavale kad bi u jugoslavenska kina stizali Oscarima nagrađeni filmovi. Bilo je to vrijeme kad sam se skinuo s Ericha von Däniken njegove znanstvene fantastike i Sjećanja na budućnost i počeo graditi vlastita sjećanja na život na koji ću se negdje u budućnosti moći prisjećati.

Film Kum, zajedno s njegovim nastavkom, bio je godinama na prvom mjestu najboljih filmova svih vremena, a i danas se oba nalaze u prvih pet najviše ocjenjenih filmova prema Internet Movie bazi podataka (IMDb). Svih pet filmova (Iskupljenje u Shawshanku (1994), Kum (1972), Kum II. (1974), Vitez tame (2008) i 12 gnjevnih ljudi (1957)) prije šestog mjesta na kojem se nalazi Schindlerova lista (1993) su filmovi kriminalne tematike. Treba li išta više reći o „mokrim snovima“ internetskog filmoljupca nakon ove, vjerojatno najobjektivnije filmofilske ankete. Istomštogod kriminalna posla i relativizacija pravde golica ljudsku prirodu više od ikoje druge tematike; od horora i komedija, od znanstvene fantastike i misterija, od povijesnog filma i osobito mi mrskih mjuzikla. Iako uprizorenja literarnih hitova općenito stoje dobro Mario Puzo i njegova priča o kriminalu zasjenila je sve, pa i bitno kvalitetnije literarne predloške.

Bijah tada i suviše mlad da bi me interesirali društveni fenomeni talijanskog juga, američki organizirani kriminal i kako se nekažnjeno baviti zločinom. Istina je da me ni kasniji kultni Coppolini filmovi, kao što je Apokalipsa danas, nisu baš dotakli. Bit će da sam uvijek bio generacijski posvađan i estetski u protupomaku s talentom Frencisa Forda Coppole. Tada je, između moje petnaeste i osamnaeste, Amerika za mene bila idealizirana zemlja slobode u kojoj je nasilje tek apstraktni umjetnički prosvjed kao u Carpenterovu Napadu na policijsku stanicu (1976) ili pomaknuti psihološki triler Hillovih Ratnika podzemlja (1979). Kao što već rekoh bijah jako, jako mlad i puno stvari iz filma jedva da me se doticalo.

Glavna tema filma Kum je zapravo obitelj. Za don Vita Corleonea ništa nije toliko važno kao obitelj. On je vrhovni vođa mafije, no riječ “mafija” se nikad ne izriče. On ne zahtijeva novac za svoje usluge, samo lojalnost i prijateljstvo. Oni koji su mu lojalni su dio njegove obitelji. Carlo se u uvodu filma udaje za don Vitovu kćer Connie, ali ipak ne postaje dijelom obitelji. Tom Hagen je usvojeni sin i nije krvno povezan sa don Vitom, ali je ipak dio obitelji. U obitelj se ulazi odanošću, a izdaja vas iz obitelji zauvijek diskvalificira. Čak i kad se bavi nelegalnim poslovima obitelj uvijek postavlja neke etičke granice. Primjer je vidljiv u sceni u kojoj don Vito odbija financirati prodaju heroina jer se protivi drogi. Obitelj je ta koja upravlja sa svime. Michael je don Vitov najdraži sin baš zato jer je u stanju racionalno kontrolirati događanja. Iako se, kao ratni veteran, dugo opirao postati dijelom mafijaških poslova svoje obitelji na kraju ipak popušta. Gotovo preko noći od golobradog mladića Michaela nastaje Don koji preuzima svo breme obiteljske odgovornosti; postaje pravi nasljednik poslova svojeg oca i glava familije, još dosljedniji, još okrutniji i još bezosjećajniji.

I kako to u pravilu uvijek biva mladost prođe u hipu. Mijenjaju se preferencije i afiniteti, filmski ukusi i razmišljanja o životu. 1990. godine Coppola je snimio i drugi nastavak filma Kum, Kum III. S Andyjem Garciom kao Sonyjevim vanbračnim sinom Vincentom Mancinijem koji bi trebao preuzeti vođenje obitelji s novim, i kako mašta Don Michael Corleone, sada legalnim poslovima. Kao i u prva dva nastavka ubojstava i krvi opet ima u izobilju. No ovaj put film ipak završava nekom kozmičkom pravdom koja nagovještava da zlo uvijek na kraju bude kažnjeno, pa makar i na posredan, neobičan način. Meni je treći nastavak i danas najbolji dio trilogije i tu se daleko razmimoilazim s ukusom publike koja isti ocjenjuje tek sasvim prosječnom ocjenom za dobro urađen film: 7,5.

U jednom intervjuu Coppola sagu o Kumu zapravo prispodobljuje priči o Michaelu, o tome kako “dobar čovjek postaje zao”. Kaže kako je mislio da Michael zapravo nije “platio za svoje grijehe” koje je počinio u drugom filmu te je htio da posljednji dio to prikaže. Držeći se teme, Coppola je u potpunosti prepravio scenarij; htio je da naslov trećeg nastavka bude “Smrt Michaela Corleonea”, ali je Paramount odbacio tu zamisao.

Tih devedesetih mijenjalo se hrvatsko društvo. Ono neprirodno, nedemokratsko, nazovi socijalističko uređenje smo ostavljali za sobom. Zatvarali smo svoje stare živote s žarkom vjerom da ono što dolazi neće biti tako tmurnosivo i beznadno. Iako to što dolažaše čekasmo uz lavež minobacača u smradnim i vlažnim podrumima kipjela je nada, žarka vjera da će kad jednom dođe ta željena demokracija nestati svi problemi i našoj sreći neće biti kraja. Tih devedesetih svatko od nas nešto je ostavio za sobom; spakovao kofere, zaklopio knjigu, utrnuo svjetlo. U mirisu baruta blatnjavim putem natopljenim krvlju stizala je nova zora. U noći iza sebe pored mnogih drugih stvari ja sam ostavio filmove i knjigu o Kumu uvjeren da mi nikada više neće zatrebati.

I nisu. Sve do Svijećnice 2020. Te nedjelje palindromskog datuma 02022020 kad je Aleksandar Stanković ugostio istraživačkog novinara Ilka Ćimića u kultnoj razgovornoj emisiji Nedjeljom u 2. U trideset i petoj minuti emisije, nakon priloga, oba sugovornika gotovo unisono zaključuju da je „neumočenost“ u kriminalne vode trenutnog premijera neupitna; tek da postoji stanovita politička odgovornost zbog toga što mu je 14 ministara uhvaćeno s rukama u pekmezu, ove ili one vrste, do laktova.

Bit će da su i Aco i Ilko zaboravili na Coppolina Kuma jednako kao i ja. Jer da nisu bilo bi im očigledno da je posrijedi ono o čemu svaka Mafija sanja. Da je vodi jedan uljuđen, elokventan i fakultetski obrazovani Don, capo de tutti capi neokrvavljenih ruku i čiste povijesti koji će osigurati da se poslovi familije vode prikriveno i netransparentno, apsolutno nedodirljiv svakoj pravdi i svakom dokaznom postupku. Don Vito je sanjao da Michael, ratni veteran i univerzitetski obrazovan nasljednik, preuzme poslove; da ih legalizira. Dolar zarađen mutnim poslovima naprosto čezne da bude okupan biznisom na koji se plaća porez. Ubojstva, smaknuća, potkupljivanje policije i sudaca i konjske glave argumenti su tek nejake mafije u nastajanju, u prvoj fazi kriminalne akumulacije kapitala. Kad zločinačka jednom ojača i stasa cilj joj je postati potpuno legalnom, domoći se vlasti i upravljati društvom prvenstveno vođena interesima vlastite familije.

Don Ivo, prvi don zločinačke morao je prvi steći ime i zadobiti poštovanje. Morao je debelo umočiti ruke u prljave poslove i zato se o njemu danas brine pravosudna policija. No kad je poredak jednom uspostavljen nije više potrebno Donu prljati ruke izravnim kriminalom. Tu su njegovi posilni, kapetani; caporegimei. Don Andrei je moderni capo koji upravlja svojom familijom čvrsto i odlučno postavljajući i smjenjujući svoje consigliere i caporegime onda kad mu je volja i onako kako mu je volja, pri tom koristeći javne medije i istraživačke novinare, pa i ovu dvojicu mudraca na ekranu čega, danas na Svijećnicu, oni vjerojatno nisu ni svjesni.

I tako, svi skupa, više ili manje svjesni, zadnjih dvadesetak godina statiramo u jednoj velikoj sagi o mafijašima, u jednom zapravo dinamičkom i veoma atraktivnom hollywoodskom spektaklu prepunom obrata, spektakularnih ubojstava, korumpiranih sudaca i potplaćene policije. U maloj, i kažu bogatoj, zemlji u kojoj se svake četiri godine uprizore izbori, izbori kojima prethodi interna borba caporegimea i njima lojalnih vojnika za pozicije u Stranci, za mjesta na izbornim listama. Provode se izbori za čuvare državnih mirovina i ubiratelje provizija; za zaštitnike, za zaštitare i za štićene osobe; izbori za krupijee državnog blaga. Mario Puzo svoj bestseler The Godfather otvara čuvenom Balzacovom sentencom: „Iza svakog velikog bogatstva stoji zločin.“ Sentenca dostojna da se njome blještavim, lasvegaskim neonom okite svi granični prijelazi RH; da zamjeni trenutno važeći nemušti slogan Hrvatske turističke zajednice.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here