Dva u jedan i više na ledu

Autor: Marjan Gašljević
Da je jedan od problema u Hrvatskoj i pretilost posebno u dječjem uzrastu često se i ako pomalo sramežljivo spominje u javnosti koja baš nešto i nije senzibilizirana za ovaj problem. Slično je nekako i s problemom digitalne ovisnosti koja uvelike osvaja sve dobne skupine društva, a posebno na udaru su najmlađi. I jedan i drugi od spomenutih problema teško uočavamo jer smo i sami okupirani što isto s tim problemom ali i s mnogim drugima s kojima se sudaramo u svakodnevnom životu pokušavajući, upravo taj život, kvalitetnije živjeti. U tim „otimanjima“ često propustimo i neke naizgled nevidljive stvari i, na prvu, nešto manje bitne od onog čistog materijalnog.
U teoriji uglavnom znamo da je kvaliteta življenja mlade obitelji bogat odnos roditelja i njihove djece prvenstveno u njihovom druženju kroz učenje, svakodnevne radne zadaće vezane kako za školske obaveze tako i za obaveze u kući te kvalitetno organiziranje i ispunjavanje slobodnog vremena. Kroz ove aktivnosti ako ih dobro planiramo pa i djelomično žrtvujemo neka sitna zadovoljstva odraslih sjeca će se sigurno bolje razvijati kao društveno korisno biće ali će mo to dijete „odvući“ od tih najnovijih bolesti našeg vremena, pretilosti i digitalne ovisnosti.
Da se radi o problemu s kojim se „sudara“ sveukupna društvene zajednica pokazuje i pokušaj državne administracije da kroz fiskalna opterećenja „kažnjava“ konzumaciju, recimo „nezdrave“ hrane i pića ujedno propovijedajući „zdrav život“ kroz upražnjavanje sportskih aktivnosti.
Na žalost, danas u Hrvatskoj, sport košta. S jedne strane imamo tzv. „bogate sportove“ u kojima se vrte ogromna financijska sredstva ali samo za one sportaše (i managere) koji su u samom vrhu do kojeg, da bi se stiglo, treba izuzetno mnogo uložiti. I tzv „siromašni sportovi“ ne koštaju ništa manje. Plaće se sve. Oprema, treneri, natjecanja. Sve. I za male i za velike.
Ovih sam dana popratio najmlađe uzraste natjecatelja u hokeju na ledu. Mali hokejaši do 8 i 10 godina redovito treniraju pod budnom paskom licenciranih trenera, a pošto za taj uzrast ne postoji liga, natječu se na turnirima koje organiziraju, što klubovi iz Hrvatske, što klubovi iz zemalja okruženja.
Hokej je izuzetno zahtjevan sport. Najdinamičniji je od svih sportova a nužnost je i pouzdana i kvalitetna oprema koja će, em, omogućiti igru, em, zaštititi igrača. Da bi se „mali“ hokejaš uopće našao na ledenoj plohi igrališta nužno je do svlačionice „dovući“ torbetinu opreme a onda u tu opremu „uvući“ igrača uz maksimalnu pozornost da se oprema dobro obuče i učvrsti što posebno vrijedi za klizaljke koje su za igru dosta drugačije od onih za rekreaciju i potrebno ih je čvrsto učvrstiti uz nogu.
Ova generacija malih hokejaša potpuno je ravnopravna s vršnjacima iz zemalja okruženja ako ne i dosta bolja. Zadovoljstvo ih je gledati u utakmicama koje igraju i u kojima pokazuju vrhunsko umijeće klizanja ali i baratanja pakom te rezumijevanje taktike igre.
Da bi do svega ovog došli potrebno je imati izuzetno veliku potporu prvenstveno roditelja koji ih prate na svim njihovim treninzima i putovanjima. I upravo tu dolazimo do one kvalitete i zajedništva koje ove malce, s jedne strane, veže na koriščenje slobodnog vremena s roditeljima, a s druge strane, upražnjavanje zdravog načina života kroz sport te druženje s vršnjacima čak i s različitih kulturnih i govornih područja.
Sve to roditelje itekako košta i mnogu teško prate financijske potrebe, kako ovog tako i drugih, sportova pa je i to jedno od pitanja „uskakanja“ društvene zajednice u podupiranje mladih za upražnjavanje sporta u svakodnevnom životu. Pa ako već, isto to društvo, nameće spomenute financijske obaveze penalizirajući „nezdravo“ usmjeravanjem samo dijela sredstava namaknutim ovim oporezivanjem uvelike bi se pripomoglo razvoju sporta od najmlađih pa prema starijima uz uvjet, obzirom da svi znamo stare, prokušane, hrvatske manire, da ta sredstva ne nestanu mu labirintima i zakutcima raznih „stručnjaka“ i „specijalaca“ koji se obično motaju uvijek oko mjesta gdje bi se moglo nešto ušapiti bilo od utjecaja ili koristi.
I dok spomenuti malci igraju i uživaju u igri roditelji obično navijaju i, po potrebi, priskoče popraviti opremu, dodati napitak ili samo utješiti žal za propuštenom prilikom ili primljenim golom.
Većina roditelja na tim turnirima „sakuplja“ uspomene fotografirajući događaj i sudionike. Osobno sam siguran, poučen vlastitim iskustvom, da će većina njih biti sretna i zadovoljna kada za dvadeset, trideset ili više godina budu gledali te fotografije, prisjećali se događaja i zgoda oko njega ujedno zadovoljni i sretni što su njihovi, tada malci, izrasli u zdrave ljude s izgrađenim radnim, sportskim i društvenim navikama bez repova ovisnosti kojima jednostavno nema mjesta u ovakvom okruženju. Eto, upravo te fotke s jednog od mnogobrojnih natjecanja nudim Vam na sud uz nadu da će te u njima vidjeti i prepoznati svu ljepotu hokeja na ledu ali i vještine malih hokejaša.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here