Žitnim putem od Temišvara pa sve do Karlovca

Autor:Katica Gašljević Tomić
U utorak, 11. veljače 2020. u 18,00 sati, u predvorju Hrvatskog doma, a u organizaciji  Društva Terra Banalis te Gradske knjižnice i čitaonice Glina, održano je doista zanimljivo  predavanje pod nazivom „Žitni put“, a u okviru projekta „Vode i mlinovi Zrinske gore“. Isto je održala dr.sc. Nataša Štefanec, a o projektu  su govorile i dr.sc. Sanja Lončar te prof. Ana Rizmaul. Svojom nazočnošću te nekoliko korisnih informacija o novitetima u mogućnosti pristupa podacima iz struke, ovaj je vrijedan projekt podržao i dr.sc. Damir Šantek – ravnatelj Državne geodetske uprave.
Prof. Štefanec pojasnila je povijesni okvir  i pretpostavke stvaranja tog trgovačkog poduhvata poznatog kao žitni put. Mirom u Požarevcu 1718. između Habsburške Monarhije i Osmanlijskog Carstva, otvara se mogućnost za velike promjene. Turska granica pomiče se na 2 sata jahanja južno od Save, a 1717. proglašena je slobodna plovidba Jadranom kojim su stoljećima gospodarili Mlečani. Za obiljem plodova rodnih slavonskih i banatskih ravnica, žudjeli su mnogi sjeverozapadni susjedi, ali puteva dopreme robe jednostavno nije bilo. Jedina mogućnost koja se tada nudila bile su lađe i rijeke – ali ni to nije bilo jednostavno. Osposobiti ih za plovidbu bio je ogroman i dugotrajan posao, ali su ga se Habsburgovci  primili – čistili su korita i obale rijeka, rušili i pomicali mlinove stvarajući plovne puteve. I naravno – gradili su lađe angažirajući strane graditelje jer domaćih nije bilo. Ali, lako je ploviti nizvodno. Ovdje je bila neka druga priča. Nakrcani teretom, lađe su plovile uzvodno, a vukla ih je stoka…
Posebno su zanimljive brojne karte iz toga vremena na kojima su zabilježeni dragocjeni podaci o mlinovima i naseljima uz tokove rijeka. Trgovci i njihova udruženja na obalama su gradili skladišta i luke pa se tako povećavao broj stanovnika, a nastajala su i neka nova naselja. Žitni put vodio je Savom od Temišvara u Banatu do Siska pa Kupom sve do  Karlovca. A ovdje je sve to trebalo istovariti i prevesti kopnenim putem kojeg je također trebalo izgraditi. Tako je riječna trgovina ili tzv. Žitni put od druge je polovice 18. st. postao osnovni pokretač razvoja područja kontinentalne Hrvatske. Na novonastalim kopnenim putevima koji vode od unutrašnjosti prema moru preko Kapele i Velebita – Jozefina, Karolina, Lujzijana i Terezijana, nedostajalo je konačišta, a i sigurnost putnika i robe bila je slaba. Pojedini plemići naplaćivali su vlastiti „maltarinu“, a uvijek se postavljalo pitanje tko je nadležan za održavanje tih cesta. Ali ni Habsburgovci se nisu dali – odlučno su rješavali probleme u ovom slabo naseljenom, šumama obraslom „vražjem vrtu“ kroz koji su nove ceste prolazile. Spomenuti  primjeri karata iz vremena Vojne krajine na kojima su ucrtani i zabilježeni mlinovi i njihovi vlasnici te naselja uz tokove rijeka daju i puno više. Mnoštvo je tu sjajnih izvora i podataka koje su istražili i pregledno složili u tablicu učenici srednjih škola u Glini, Hrvatskoj Kostajnici i Topuskom. Očito, više nije potrebno obijati vrata arhiva i danima listati izvore. Onaj tko zna, u toplini vlastitog doma, uz nekoliko znalačkih klikova mišem, ući će u čaroban i još neistraženi svijet povijesnih karata i drugih dokumenata…A što one govore prava je poslastica za povjesničare i one koji to tek žele postati… E pur si mouve, tko je ono rekao?

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here