Blago bakine škrinje

Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić

U Interpretacijskom centru baštine Banovine 12.2.2020. održana je promocija bojanke „Blago bakine škrinje“. Za potpun doživljaj pobrinuli su se folkloraši iz Bresta otpjevavši par pjesama. Govorili su o ljepoti narodne nošnje petrinjskog kraja i potrebi njenog očuvanja, ali i teškoćama s kojima se susreću u radu društva.

Foto: iccb

Nadahnuto je o bakinoj škrinji govorila Slavica Moslavac muzejska savjetnica i voditeljica etnografskog odjela Muzeja Moslavine u Kutini. Tako saznajemo da je ruža u različitim nijansama crvene glavni motiv nošnji. U škrinji (ravnih i sedlastih poklopaca) se čuvalo obiteljsko blago, pa ih s pravom možemo smatrati čuvaricama tradicije. Branko Čačić je u knjizi Hrvatska krosna isticao važnost lanenog platna specifične teksture, pa uspoređuje tkanje s oranjem i govori o stvaralačkom činu simbolike plodnosti i prikaza obrađenih polja.

Foto: iccb

Bilo je lijepo vidjeti ravnateljicu Martinu Mladenović u jednoj takvoj nošnji. To je više od lijepe geste i solidarnosti sa gostima. Uobičajeno šarmantna, jednostavna i topla ona je prava promotorica posla kojim se bavi, a često imam osjećaj da ga doživljava kao poziv kojem se potpuno predaje. Toplina i atmosfera uvažavanja ispunile su mali, ali prepun prostor onih koji su došli vidjeti što je novo izašlo iz razigrane Martinine radionice. Posebno je važno reći da je to treća u nizu bojanki, koja je ipak namijenjena najmlađima, iako je listaju svi. Baš onima koji će naučiti o ljepoti tradicije u najranijoj dobi i prenositi je drugima. Možda će oni imati više sluha  za potrebu očuvanja vrijednih predmeta koji su obilježili živote njihovih predaka.

Foto: iccb

Mene je pak sve podsjetilo na moju Staru Baku (prabaka) uz koju vežem sjećanje na moju bakinu škrinju. U njoj je bilo blago kojeg smo Boža (sestrična) i ja ipak uspjele sačuvati unatoč gunđanju odraslih. Sjećam se reda koji je u njoj vladao i specifičnog mirisa koji mi se uvukao u nosnice. Bilo je neke tajnovitosti i mističnosti u načinu kako je baka otvarala škrinju i dodavala nove  vrijedne stvari nadajući se da će jednog dana nekome nešto značiti. I bila je u pravu! Već tada kao mala djevojčica zainteresirala sam se za starinu i često sam od Hrastelničana dobijala različite predmete koji su mi bili dragi i važni i koje i danas čuvam na pravom mjestu: u drvenoj posavskoj kući u Vurotu. Ljepota tradicijske drvene arhitekture i obiteljski stari predmeti su ono što me čini sretnom i ponosnom u novom domu, a događaji poput sinoćnjeg vraćaju mi milinje djetinjstva provedenog uz Savu, bake i moje seljane.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here