Zaplotnjak kao način života

Autor: Marjan Gašljević
U sisačkoj Strossmayerovoj ulici neposredno „ispod bolnice“, kako bi taj dio te duge ulice obično nazivali, uz nogostup nalazi se nekoliko dvorišta koje isti taj nogostup nadvisuju za oko ili nešto više od metra. Dvorišta su ograđena različitim ogradama otprilike u visini pogleda prolaznika s nogostupa. U jednom od tih dvorišta bio je pas. Radilo se o povelikoj psini žutkastosmeđe boje, nedefinirane rase ali opako glasnog laveža. Gotovo svakodnevno prolazio sam tim putom i svaki, ama baš svaki, dan pas bi me prestrašio do onog „kad ti srce stane“. Naime, džukeletina je prikriveno vrebao neposredno uz plot i kada bi netko naišao taman glavom u visini njegove gromoglasno bi zalajao zaskakujući prema ogradi. Prolaznici bi, kao i sam, pretrnuli od straha i iznenađenja. Neki bi odskočili prema prometnoj ulici a neki se samo ukočili na mjestu. Mrcina bi veselo skakutao s druge strane ograde kao da je bio u potpunosti svjestan i namjere ali i uspjeha svoje „akcije“. Danima sam smišljao kako ću ja njega iznenaditi i prestrašiti međutim uvijek bi se nešto zamislio i zaboravio da me mrcina vreba iza ograde a osvjestio bih se tek kada bi on zalajao i skočio prema plotu.
Ovaj zaigrani pas, kada bolje promislim, je u stvari čak i simpatičan (ali kada prestraši nekog drugog). Što bi bilo kada ne bi bilo ograde? Pas ne bi imao svoju zabavu i, vjerojatno, bi dopustio svakom dobronamjernom prolazniku da ga podraga jer je, kako rekoh, meni djelovao, na koncu, simpatično i pitomo. Nešto kao dobronamjerni zajebant. Eto, on je zaplotnjaštvo odabrao kao svoj način života. Bez zlobe i imalo zloće samo čista zajebancija.
Za razliku od ovog psa kojeg si uvijek očekivao na istom mjestu s istom forom zaplotnjaštvo u realnom životu s realnim zaplotnjacima daleko je složenije. Njihova zajebancija nikada nije dobronamjerna, a veseli, ako se takvi likovi uopće mogu veseliti, samo njih i njihove suborce zaplotnjake.
Danas kada su društvene mreže dostupne svima, i pismenima i nepismenima, kada su dio i nekome način života zaplotnjaci se najčešće skrivaju „za plotovima“ tih društvenih mreža odakle „laju“ na sve što se na mreži kreće. O svemu imaju uglavnom negativno mišljenje a njihov „lavež“ svodi se na negaciju svega, porugu i salve uvreda u kojima ne oskudjevaju. Onaj zaplotnjak žućo iz početka priče zalajao bi jednom i onda se „smijao“ za razliku od ovih ljudskih zaplotnjaka.
Kada ponestane tema i prostora na društvenim mrežama tada svoje zaplotnjačke aktivnosti i vještine spuštaju na razinu ulice, birtije, trgovine, tržnice, sprovoda i svatova.
Slično nekako kao onaj zaplotnjak žućo znaju me neki specijalci iz tog miljea zaskočiti rano ujutro s nekim od vječnih pitanja-konstatacija: „Jeste li čuli ono o ….?!“
„Nisam. I ne zanima me.“
Vjerujte mi nedostaje mi onaj žućo iz Strosmayerove „pod bolnicom“. Jednostavno nema tko više da me nenadano trgne kao on pa se, najprije, ljutnem na njega a onda se smijem svojem „trzaju“ sve gledajući kako on simpatično „ispusti“ jezičinu a pseća oka mu se smješkaju: „Opet sam te zajebao!“
Zašto mi nedostaje žućo pored svih ovih zaplotnjaka s društvenih mreža, politike, ulice, birtije, tržnice, sprovoda i provoda? Nedostaju mi za to jer se ne znaju nasmijati niti kada te zajebu niti uživati u tom zajebu jer traže novu žrtvu i ne znaju se smijati a njihov zajeb je samo kap zla više u i njihovoj okolini.
Žućo je uginuo. Nema ga više. Ostalo mi je samo pitanje da li ovi drugi zaplotnjaci ugibaju ili crkavaju.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here