Kad je bager srušio tu staru kuću, srušio je i dio njegovog života. I on je uskoro otišao za njom

Autor:Miroslav Šantek
PROLAZEĆI TOM ULICOM svratim pogledom na bezlično i dosadno Kotvino dvorište i prisjetim se kuće koja je nestala s lica zemlje. Dugo je udomljavala brojne stanare, petrinjsku sirotinju, a njen posljednji stanar bio je beskućnik znan po glasnom nerazumljivom samorazgovoru. Visok, košćat, zapušten kretao se po gradskoj tržnici, nesuvislo vikao, grčio svoje ispatničko lice, no nikoga nije dirao. Stalni prijatelj bio mu je sitni crni psić koji je s njim živiou jednoj prizemnoj sobici. Veliki proždrljivi bager srušio je oronulo izdanje, a i beskućnik je nestao. Prolaznici ravnodušno prolaze pored tog mjesta i ne znajući da je postojala kuća koja je čuvala tajne jednog neshvaćenog umjetnika u provincijskoj sredini, siromašnih Petrinjaca i jednog beskućnika koji je dijelio sudbinu s crnim psićem – tako je u svojoj knjizi Između Une i Kupe zapisao petrinjski povjesničar Ivan Rizmaul o Hanžekovoj petrinjskoj ulici.
OSOBNO SE SJEĆAM tog događaja kad je bager prije nešto više od desetak godina srušio tu staru kuću. Onako hladno i bešćutno. I tim činom zauvijek srušio i uništio sve uspomene tih ljudi koji su u njoj živjeli. A taj beskućnik s crnim psićem iz Rizmaulovog zapisa je u to doba bio uobičajen, sastavni dio Grada Petrinje. Sasvim sigurno ste ga sreli na ulici. Ponekad je sjedio na klupama grada, ponekad na samom pločniku, hodao je po ulicama u svom intimnom filmu koji se vrtio u njegovoj glavi.Tko je on ustvari bio, kako se zvao, odakle je došao, gdje mu je obitelj i slične osobne stvari ne znamo, ali kolumnistica PS portala Magdalena ga je nazvala Jablan – po staroj pjesmi Azre. I osobno ga je poznavala jer je živjela u stambenoj zgradi prekoputa njegovog sirotinjskog prebivališta. Opisivala ga je kao dobrog čovjeka koji je volio djecu i pse. Institucije su ga zbrinule na neko drugo mjesto, ali rušenjem ove kuće srušio se i njegov život. Nekoliko godina poslije i on je otišao za svojom oronulom sirotinjskom kućom. Kao da nije mogao bez nje.
SJEDIO JE NA TRGU  jedne prohujale zime. Zavaljen na hladno drvo klupe, naslonjen na beton sa odloženim kišobranom i torbom u blizini, zastao je zapaliti cigaretu. Uradio je to polako, sve sa sporim pokretima. Kao da je želio nekakako zaustaviti vrijeme u tom dimu koji je uvalačio u svoja pluća. I doista, gledajući ga tako, pali su mi na pamet ti stihovi Jablana: I da si bitnik i pravi anarhist i zato kreni. Drugom stranom. Jablane. Kreni….

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here